Kurdima su brda i planine jedini prijatelji

Kaže se da Kurdi nemaju drugih prijatelja osim brda i planina. S referendumom o neovisnosti su protiv ostatka svijeta. A svijet za Kurde nije učinio mnogo. Osim Izraela koji je i sam okružen neprijateljima, u svijetu nema velike podrške kurdskoj neovisnosti. Umjesto toga, iz udaljenog inozemstva stižu kritike i zabrinutost. Što se više približava Kurdistanu, to su prijetnje veće: na sjeveru je Turska tenkovima pojačala zastrašivanje na granici, na istoku su iranske trupe, a na jugu je irački premijer Abadi na raspolaganje stavio iračke vojnike i šijitske snage.

Zemlje regije su suglasne u namjeri da po svaku cijenu zadrže granice koje su kolonijalne sile Francuska i Engleska nakon Prvog svjetskog rata iscrtale na ostacima propalog Osmanskog carstva, ne obazirući se na narod.

Veliki narod bez države

Samo, Kurdi su tada ostali praznih ruku, unatoč obećanjima. Pravo jednog naroda na glas i samoopredjeljenje je ustavno pravo. Stoji čak i u povelji UN-a. Ipak, za oko 40 milijuna Kurda – najveći narod bez države – to je ostalo tek mrtvo slovo na papiru. Nikoga ne treba čuditi to što Kurdima teritorijalni integritet Iraka ne znači mnogo. Desetljećima su u Iraku potiskivani, dijelom protjerivani, a na tisuće je stradalo u napadima otrovnim plinom.

Povijesno gledano, trenutak za Kurde ne može biti povoljniji: u borbi protiv takozvane Islamske države osvojili su simpatije Zapada, te su opremljeni suvremenim oružjem. Iračka država je slaba. Turska je oslabljena pokušajem državnog udara i udaljila se od zapadnih saveznika. U ovoj kakofoniji, sirijski glas se i ne čuje. Referendum podjednako odražava kurdsku želju za neovisnošću i krizu u Iraku, ali i kaos u čitavoj regiji.

Može biti i da predsjednik iračkog Kurdistana riskira s referendumom. Barzani je odredio referendum najviše iz unutrašnjopolitičkih razloga: kako bi ojačao vlastiti položaj i položaj svoje stranke KDP – Demokratske stranke Kurdistana. Barzani djeluje gotovo diktatorski i već je godinama bez demokratskog legitimiteta. Zato je u Kurdistanu kontroverzan. Moguće je da je čak podcijenio entuzijazam svog naroda u vezi s neovisnošću, ali i moć sila u regiji.

Deklaracija o neovisnosti ne dolazi automatski

Da bure baruta ne bi eksplodiralo, sve strane moraju očuvati mir. Referendum nije zakonski obvezujući i kurdska vlada već desetljećima naglašava da referendum ne vodi automatski do neovisnosti. Barzani ga naprosto može proglasiti anketom. Bagdad, Ankara i Teheran bi se s druge strane trebali razoružati – kako retorički, tako i vojno. Ukoliko više referendum tretiraju kao neobvezujuću anketu, utoliko bolje. Činjenica je da autonomna pokrajina Kurdistan ima sva obilježja neovisnosti: administraciju, vojsku, školske udžbenike, kontrolu granica i tko dolazi, a tko napušta teritorij.

Možda se stanje u ovome trenutku i može smiriti, na račun kurdske neovisnosti i prava na samoopredjeljenje. Ipak, kada dođe do ozbiljnih mirovnih pregovora u Siriji, kurdsko pitanje opet će izbiti na površinu. Sve dok se ono ne riješi, regija neće biti mirna.