Oni su jednostavno samo gledali
9. studenoga 2018
Moj otac je bio hodajući leksikon lokalne povijesti. I doista je znao uzbudljivo pričati. To što znam o svojoj domovini i porijeklu naučio sam od njega.
Više puta mi je pričao kako je on doživio 10. studenoga 1938. godine. Naime, antisemitski pogrom se u gradiću u kojem sam odrastao nije dogodio 9. studenoga kao drugdje u Njemačkoj, već rano prijepodne sljedećeg dana. Moj otac je tada išao u prvi razred osnovne škole. Po završetku nastave učitelj je djeci savjetovao da na putu kući radije zaobiđu sinagogu i židovske kuće, jer bi tamo moglo biti opasno.
Naravno da su moj otac i njegovi prijatelji – tipično za šestogodišnjake ili sedmogodišnjake – brižan savjet učitelja shvatili kao direktan izazov i odlučili pogledati što bi se to tako opasno moglo dogoditi u malom gradiću usred bijela dana. Naišli su na sinagogu koja je bila u plamenu, a nije bilo vatrogasaca koji bi požar gasili. Vidjeli su razbijene izloge i opustošene prodavaonice čiji su vlasnici bili Židovi. I vidjeli su kako se kroz prozor jednog židovskog stana s prvog kata na ulicu baca namještaj.
Što je s roditeljima mojih roditelja?
To što se tada događalo u gradiću u kojem je živjelo oko trideset Židova, u međuvremenu je odlično dokumentirano i o tome se može čitati. Ali ono što bih svog oca još rado pitao je, kako su moji baka i djed reagirali kada su od mog oca čuli što se toga dana događalo u gradu. Jesu li mu pokušali objasniti to što je iz današnjeg kuta neobjašnjivo. Kako su komentirali to da su tri stotine metara od naše kuće žene i djeca ulazili u tuđe kuće i uništavali sve pred sobom. Naime, židovski muškarci su već u jutarnjim satima 10. studenoga bili uhićeni i specijalnim vlakom prebačeni u koncentracijski logor Dachau.
Da budem iskren prema sebi – bolje je da ne znam. Ne moram ni pitati, jer odgovore u principu znam. Ne, moji baka i djed nisu bili uvjereni nacisti, to znam sigurno. Ali su okretali glavu i šutjeli, poput milijuna drugih Nijemaca. Roditelji četvoro male djece rijetko kada budu heroji i mučenici. A to da je koncentracijski logor Dachau postojao i što se u njemu događalo znali su od kako su 1933. godine gradonačelnik i više socijaldemokratskih gradskih vijećnika tamo bili zatvoreni tjednima. Uostalom radilo se o Židovima – kakve veze mi kao katolici imamo s njima? Zbog toga nešto riskirati?
Sustavno izoliranje i obespravljenje Židova nije počelo u studenome 1938. godine. Nego su se odmah nekoliko tjedana nakon što je Hitler preuzeo vlast na židovske prodavaonice počele lijepiti poruke „Ne kupujte kod Židova". Otpuštani su židovski službenici, poput liječnika, odvjetnika i novinara i bio im je zabranjen rad. Uslijedili su Nirnberški rasni zakoni, oduzimanje imovine i još mnogo toga. 9. i 10. studenoga 1938. godine – to je bio prijelaz na otvoreni teror pred očima čitavog naroda. A moja obitelj je to šutke promatrala. Zbog toga sam potresen i posramljen. Čak i osamdeset godina kasnije.