Stvari teku super, to je vjerojatno na predbožićnom susretu na vrhu u Parizu pomislio ruski predsjednik Vladimir Putin. Zapad i Ukrajina su spremni na blage ustupke, kako bi očarali njega, neprikosnovenog vladara Rusije, i dogovorili se oko dokumenta kojim bi se trebalo donijeti mir u regiju Donbas. Ali u tom papiru i nema baš puno novih elemenata. Cilj je novo primirje, već 21. po redu, i razmjena zarobljenika. A što je s političkim koracima? O njima bi se trebalo pričati tek za četiri mjeseca.
Pregovori vladaru Kremlja vjerojatno nisu pali tako teško, jer čovjek koji je sjedio nasuprot njega trudi se odglumiti jedinstvo. Francuski predsjednik Emmanuel Macron nudi Putinu ustupke, priča o novom partnerstvu za koje bi i Rusija morala biti zainteresirana. Njemačkoj kancelarki Angeli Merkel ta soliranja ambicioznog Francuza idu polako na živce. Na summitu NATO-a prije tjedan dana, Sjevernoatlantski savez, za kojeg Macron tvrdi da je doživio kliničku smrt, pred cijelim je svijetom demonstrirao nejedinstvo. Istočne članice NATO-a upozoravaju na Rusiju, a Francuska želi Rusiju opet „vratiti" u salone međunarodne politike. Macron i Merkel vrše zajedno pritisak na Volodimira Zelenskog, bivšu TV-zvijezdu, koji je postao predsjednik te zemlje, kažu mu kako bi trebao biti fleksibilniji i napraviti pokoji ustupak. EU nije jedinstven oko ruskog plinovoda Nordstreama. Njemačka je prema njemu pozitivna, brojne istočne članice ga kritiziraju, i to žestoko.
Ništa bez Rusije, s Rusijom – teško
Putin se u takvoj konstelaciji može i opustiti i – čekati kako će se stvari razvijati. Naravno da je njemu u interesu da EU ukine mrske mu sankcije. Ali taj interes nije toliko velik da bi zauzvrat odustao od zahtjeva za vlašću nad područjem istočne Ukrajine ili čak Krima. U Parizu se službeno uopće nije razgovaralo o anektiranom poluotoku. Konfliktom koji tinja na malom plamenu Putin može Zapad, kojeg smatra svojim protivnikom, držati u stanju napetosti. Osim toga se na taj način praktički onemogućuje daljnje približavanje Ukrajine Europskoj uniji i NATO-u, jer je isključen prihvat zemalja s tekućim konfliktima. Isti recept Putin primjenjuje i u slučaju Gruzije, gdje je od te zemlje odcijepio Južnu Osetiju.
Zapadu i Ukrajini je Putin toliko potreban da Macron, Merkel & Co. s ruskim predsjednikom pregovaraju – iako sumnjaju da on stoji iza obaranja putničkog zrakoplova MH17 iznad Ukrajine, trovanja bivšeg ruskog agenta Sergeja Skripala i njegove kćeri u Velikoj Britaniji, te ubojstva jednog Gruzijca u Berlinu. Iz njemačkog i francuskog kuta gledanja jako teško je od Putina dobiti ustupke, pogotovo zato što i u odnosu prema velikom partneru iz NATO-a, SAD-u, u najmanju ruku vlada nesloga. Američki predsjednik Donald Trump iz nerazjašnjenih razloga vjeruje da je Vladimir Putin „veličanstven" tip, iako se on Trumpu nije približio niti centimetra.
Ukoliko to Putinu nije dovoljno jak dokaz njegove snage, onda je dovoljan jedan pogled na ulice Pariza ovih dana. Neograničeni štrajk paralizirao je glavni grad Francuske. Bijesni protesti protiv Emmanuela Macrona. Svađa na unutarnjopolitičkom planu nije dobar oslonac za jaku vanjsku politiku. A Angela Merkel? Od savezne kancelarke, koja je igrala odlučujuću ulogu na prvom „Normandijskom summitu" 2014., te kasnije tijekom usvajanja Sporazuma iz Minska, u Parizu se nisu mogle čuti glasne riječi. Ruskom predsjedniku, koji (računamo li različite pozicije) vlada još i duže od Angele Merkel, jasno je da se njezina politička karijera bliži kraju. Koalicija kod kuće, u Berlinu, „škripi". Lukavi Putin se sad vjerojatno i sam pita: zašto uopće popuštati?