1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
Zdravlje

Korona u školi moga djeteta

14. listopada 2020

Škole i vrtići moraju raditi, kažu političari. Ali što kad COVID 19 uđe u školu ili vrtić? Tko mora u karantenu i koliko dugo? Testira li se i kolike su kazne ako se krše pravila? Novinar DW-a piše iz vlastitog iskustva.

https://p.dw.com/p/3juG5
Foto: picture-alliance/dpa/A, Dedert

„Dragi roditelji, nažalost moramo zatvoriti školski boravak za razred 3b. O ostalim detaljima ćemo vas obavijestiti tijekom dana", stajalo je u elektronskom pismu od škole.

Naravno, nama, ponosnim roditeljima dječurlije iz 3b ove bonske škole, odmah je bilo jasno o čemu se radi. Popodne je potvrđeno – jedno dijete je dobilo koronu, a to znači da sva ostala djeca moraju u karantenu. Dva tjedna nema izlaska iz kuće niti primanja posjeta, počevši od trenutka posljednjeg mogućeg kontakta sa zaraženim djetetom.

Kako to radi Njemačka

Izgleda da je, poslije uvodne panike i kaosa tijekom kojih su škole bile zatvorene ili su radile na žličicu, Njemačka pohvatala konce u sučeljavanju s epidemijom, a mjere su svedene na razumne. Ili, skoro razumne.

Recimo od početka školske godine krajem kolovoza djeca u našoj pokrajini (Sjeverno Porajnje i Vestfalija) moraju nositi maske u školama osim kada sjede na svom mjestu u učionici. Što bi možda imalo nekog smisla da popodne, kada umjesto škole počne školski boravak, pravilo o maskama više ne važi.

Smislenija je druga mjera: djeca su strogo odvojena po razredima – različiti razredi ne dolaze u kontakt ni u školskom dvorištu, niti u kantini za vrijeme ručka.

Tako recimo sada samo jedan razred (djeca, učiteljica, odgojitelji) ide u karantenu, dok druga nastavljaju normalno.

U Njemačkoj je 14.10. registrirano više od 5.000 novih zaraza
U Njemačkoj je 14.10. registrirano više od 5.000 novih zaraza u zadnjih 24 sataFoto: Moritz Frankenberg/dpa/picture-alliance

Prema uputama Instituta Roberta Kocha u preventivnu karantenu idu samo takozvani „primarni kontakti" – oni za koje se zna da su duže vrijeme u zatvorenom boravili sa zaraženim ili bili u kakvom drugom bliskom kontaktu. U praksi to u školama i vrtićima znači da se zatvaraju cijele grupe, jer tko bi sad mogao znati koliko je koje dijete imalo kontakta sa zaraženim djetetom.

Dašak kaosa

Stvar preuzima lokalni Zavod za javno zdravstvo. Od njih poštom treba stići i pisana odluka o karanteni za našu kćer. Kazne za kršenje karantene su nedavno pooštrene i mogu da idu do čitavih 25.000 eura.

Ne znam stiže li komunalna policija provjeravati sve koji trebaju biti u karanteni – jer, samo zbog jednog slučaja u školi, u karantenu mora između pedeset i stotinu ljudi, kada računate školske drugove, djecu s kojom dijelite sportski klub ili neki tečaj, obitelj, prijatelje, one pored kojih ste eventualno sjedili u restoranu.

Kako god, s karantenom se nije igrati najprije jer nije fer, a onda i jer je pandemija probudila denuncijatorsku prirodu vrlih sugrađana. U prvim mjesecima pandemije su telefoni policije neprestano zvonili jer su ljudi, često bez veze, prijavljivali susjede, poznanike i neznance.

Čitam da su njemački zavodi za javno zdravstvo u kaosu – da zapošljavaju studente kao ispomoć, da im pomaže i preko tisuću vojnika, da ne stižu da ispratiti sve kontakte zaraženih i obavijestiti koga treba.

Škole u Bonnu: I na nastavi s maskom

Pa ipak, to je sve svjetlosnim godinama ispred susjedne nizozemske s pet puta manje stanovnika i po 6.000 novozaraženih dnevno (u Njemačkoj sada oko 4.000) gdje su nadležni službeno digli ruke od praćenja kontakata zaraženih. Svatko treba po savjesti obavijestiti ljude koje je susretao prethodnih dana i mogu misliti na što to sliči.

Ili od Srbije gdje je brat ovog novinara imao temperaturu, kašalj, početak upale pluća, otupjela su mu osjetila mirisa i okusa, ali nije ni testiran jer, kako su mu rekli, nije bilo testova. Na kraju je sam sebe strpao u izolaciju. Kako se zarazio? Koga je možda zarazio dok nije počeo osjećati simptome? To nikoga nije zanimalo.

I što sad?

U pismu bonskog Zavoda za javno zdravstvo nam poručuju da mi, ukućani, izbjegavamo kontakt s kćeri. Malo je teško očekivati da osmogodišnjakinja, potpuno zdrava i s malim šansama da uopće ima koronu, dva tjedna čami u svojoj sobi. Trudimo se da se bar ne približavamo previše.

Nejasno je hoće li netko testirati svu djecu iz razreda. Ponekad to rade, ponekad ne. Čak i ako bismo sami odveli dijete na testiranje, negativan nalaz ga ne bi oslobodio karantene.

S druge strane, roditelji, braća i sestre djece u karanteni – nisu u karanteni. Možemo dalje na posao i gdje već treba ili hoćemo ići, mlađa kći može u vrtić.

Ali, koje je to dijete iz razreda zaraženo? Valjalo je prvo obraniti se od naleta roditelja koji bi po svaku cijenu htjeli znati tko to ima koronu, malo radi trača, a malo da bi valjda vagali koliko se njihovo dijete druži s tim djetetom i trebaju li paničariti ili ne.

Na kraju se obitelj zaraženog dječaka sama javila, što je vjerojatno i najpametnije jer sprečava glasine. Neki roditelji su predložili da im pošaljemo cvijeće i lego-kockice za klinca, uz želje za brzo ozdravljenje, no od toga se odustalo jer neki drugi roditelji misle da novac iz razredne blagajne radije treba potrošiti na filtere za zrak. Neki su indirektno natuknuli da su zaraženi „odgovorni" što su sva djeca u karanteni.

Kćerki smo objasnili da nitko nije „odgovoran" ni kriv. Ali mogu zamisliti što neka druga djeca slušaju kod kuće i kako će se odnositi prema zaraženom djetetu kad se vrate u školu.

Inače, kćerka kaže da je baš glupo što je korona izbila baš pred jesenje praznike, a ne usred škole kad bi je oslobodila omražene matematike i geometrije. Sada Netfliks mora biti jadna zamjena za kamp za jahanje u koji zbog korone ne može ići i za koji će nam valjda vratiti novac. I taman kad karantena prođe – raspust je gotov i počinje škola.