Kud prođu američke vidre, tu trava ne raste

Pokuša li čovjek utjecati na prirodu a da prethodno ne razmisli o mogućim posljedicama, nakon kraćeg ili duljeg razdoblja može doći čak do izumiranja originalnih životinjskih vrsta. No ako bude pažljiv, čovjek još uvijek može spasiti stvar.

Onaj tko voli životinje ne nosi krzno. Pod tim mottom udruge za zaštitu životinja oslobađaju iz kaveza umjetno uzgajane vidre. No iako imaju dobre namjere, ove akcije često mogu imati i sasvim suprotan učinak. Nedavno su u Danskoj i sjevernoj Njemačkoj, borci za prava životinja oslobodili na tisuće američkih vidri, popularnih po svom engleskom imenu "mink". No zaštitnicima životinja učinak ove akcije ubrzo se vratio kao bumerang i to u dvostrukom smislu, kaže šef Instituta za istraživanja prirode u Centru za istraživanje okoliša u Leipzigu Klaus Henle. "Vidre se redovito uzgajaju već dulje vrijeme. Ne radi se o prvoj generaciji. Umjetnim uzgojem mijenja se i njihovo ponašanje. Nikad nisu naučile same tražiti hranu i zbog toga samo mali broj osolođenih vidri u prirodi preživi."

Američki uljezi

No broj preživjelih vidri koje su oslobođene ili su pak same nekako uspjele pobjeći iz kaveza još je uvijek veći od populacije domaćih, europskih vidri. One su zbog potražnje za njihovim krznom i dugogodišnjeg lova na njih gotovo izumrle. Uz to životni prostor im oduzima i moderna agronomija s isušivanjem močvarnih područja i preusmjeravanjem riječnih korita. A ta područja im onda još zauzimaju i došljaci iz Amerike. "U Europi ima područja u kojima se za životni prostor bore europske i američke vidre i u kojima one američke pobjeđuju. Znači ne radi se samo o tome da si američke vidre nalaze nišu koja se oslobodila jer su europske vrste već izumrle. Puno je veći problem da se američka vidra, posebno uvijetima u srednoj Europi ali i općenito u cijeloj Eruopi, relativno brzo prilagođava."

Posljedica svega: Tako se uspješno množi da bi uskoro mogle u potpunosti izgurati europske vidre. No to je samo jedna strana problema. Druga strana su životinje kojima se američka vidra hrani. To su prije svega ptice iz močvarnih područja .Budući da "mink" nije samo dobar plivač nego i odličan ronilac, pronalazi i proždire jaja ili mladunce, inače dobro sakrivene u plutajućim gnijezdima. Nalaze li se ove vrste zbog toga u ozbiljnoj opasnosti još nije do kraja istraženo. Slična se stvar dogodila nakon otkrića Australije. Trebalo je samo stotinjak godina da s tog kontinenta nestanu mali grabežljivci jer su ih istjerale ili ubile prije svega iz Europe tek pristigle mačke i lisice.

Prirodni odabir i žablji bataci

Takozvani grabežljivci tek su jedan način na koji se mogu uništiti cijele životinjske vrste. Nešto malo manje dramatičan način je genetska preobrazba domaćih vrsta pod utjecajem onih stranih. Klaus Henle kao primjer navodi žabe. Točnije velike zelene žabe, čije je originalno stanište istočna Europa. "One se kod reprodukcije ponašaju vrlo neuobičajeno. Imate roditelje iz dviju različitih vrsta: velike zelene žabe i male zelene žabe. Oni se međusobno pare, no genetska slika se nasljeđuje samo od jednog roditelja. Nikad nema miješanja kromosoma. Tako postepeno nestaje jedna vrsta."

Uz to, velika zelena žaba ima više mladunaca koji još i dulje žive. No čak i ovdje na procese utječe čovjek. Žablji bataci u Fracuskoj slove kao delkatesa. Velika zelena žaba ima više mesa i lakše ju je uzgajati. Posljedice je upravo predstavilo jedno istraživanje južnofrancuskih i sjevernošpanjolskih rijeka. Neke manje žablje vrste gotovo da je nemoguće više pronaći.

Kao spriječiti ove pojave? Najbolji su način čini se zaštićena prirodna područja. U Europi ih je programom "Natura 2000" proglašeno 25.000.