Kultura suočavanja sa smrću

Prema statistikama, više od 60 posto građana ne umire kod kuće kao što je to bio slučaj još prije koje desetljeće, nego uglavnom u bolnicama i staračkim domovima. Smrt je za mnoge postala nešto apstraktno i nepoznato što se događa daleko od svakodnevice. Tim je teže suočavanje sa smrću kada ona zadesi blisku osobu ili kada se počne bližiti trenutak vlastitog opraštanja od ovog svijeta.

Svatko mora umrijeti

Christian Schulz, specijalist za palijativnu medicinu sa Sveučilišne klinike u Düsseldorfu je primijetio kako mnogi pacijenti, kada uvide da se bliži kraj, padaju u veliku krizu i očaj. "Ako se za života ne suočim s fenomenom da je sve prolazno pa i moj vlastiti život, tada mojoj osobi, mojem karakteru nedostaje jedan vrlo važan aspekt", kaže Schulz. Zato je ovaj liječnik zajedno s profesorom filozofije Martinom Schellom sa Sveučilišta Witten-Herdecke pokrenuo projekt pomalo kompliciranog naslova ali zato s jednim ciljem.

Projekt "30 mladih govori s umirućima i njihovim bližnjima" bi mlađim generacijama trebao približiti pojam smrti. No projekt pomaže i onima koji se nalaze na kraju životnog puta. Ute Schlüter se cijelog života nije opterećivala pitanjem smrti i tretirala ju, kao i velika većina, kao nešto s čim se za života ne treba zamarati. No s 50 je saznala da boluje od neizlječivog oblika raka i nekoliko mjeseci kasnije se već nalazila na palijativnoj klinici Sveučilišne bolnice u Düsseldorfu. Tamo je u sklopu projekta naišla na Moritza. "S njim sam mogla pričati o svemu, on mi je kao vlastiti sin", kaže Ute. Njihov susret je zabilježen i video zapisom i postat će dijelom dokumentarnog filma koji bi trebao nastati do kraja godine. "Mi ne želimo nikoga preodgajati ali želimo u svijest građana vratiti svijest o smrti koji je društveno uvjetovano nestao", kaže Schulz.

Potisnuti ili suočiti se?

Voditelji projekta su svjesni da sudionici prolaze kroz teške faze približavanja. 17-togodišnjoj Nori iz Essena je prvi susret s jednom pacijenticom koja boluje od raka teško pao. No ubrzo se razvio prisan odnos kroz koji je Nora prihvatila pojam smrti što je ujedno pridonijelo tomu da i život shvati drugačije, intenzivnije. 20-togodišnji Jan, koji se obučava za bolničara, je sa svojim sugovornikom u projektu, jednim poslovnim čovjekom, imao drugačija iskustva. On naime nije želio govoriti o približavajućoj smrti nego je radije pričao o svom uspješnom poslovnom životu.

"Ja nisam mnogo naučio o smrti ali sam naučio prihvatiti kada netko ne želi o tomu govoriti, kada to potiskuje", kaže Jan. Ute Schlüter je odlučila ne potiskivati nadolazeću smrt. Pitanje koja joj je postavljao Moritz su pitanja koja i sama sebi postavlja otkada se suočila s teškom bolešću. Ona je u međuvremenu shvatila da nikad nije prerano postaviti si pitanja o kraju života. "Nitko ne može znati koliko dugo će još živjeti. Smrt može doći iznenada i tada treba biti pripremljen", zaključuje Ute.