1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Kulturni život u vremenima rata

Birgit Kaspar7. kolovoza 2006

Rat između Izraela i Libanona u potpunosti je prekinio kulturni život. Intelektualci i umjetnici napustili su zemlju, galerije i muzeji su zatvoreni, u kinima nema predstava ili je program smanjen na minimum, festivali su otkazani.

https://p.dw.com/p/9Zh2
Bejrut pod kišom granata
Bejrut pod kišom granataFoto: picture-alliance/ dpa

„Možeš zaboraviti sve što posjeduješ, svoj svakidašnji život, voljene osobe, svoja pisma, prošlu slavu, no što god se dogodi, nikada ne zaboravi svoju domovinu“.
Ovo je pjesma Grand Dame libanonskog šansonjerke Fayrouz. Ona je veliki domoljub, zbog toga se ovih dana njezine pjesme puštaju na svim libanonskim televizijskim kanalima i radijskim postajama. Zapravo je Fayrouz 13. srpnja trebala otvoriti poznati festival u Baalbeku na jugu zemlje, ali do toga nije došlo, jer u tom su trenutku već padale prve izraelske bombe na ruševine Jupiterova i Bahusova hrama. Slična je sudbina i drugog njavećeg ljetnog festivala u Libanonu – radi se festivalu Beitedine u Houfovim brdima.

Nisu odmah shvatili ozbiljnost stanja

Otmica dvojice izraelskih vojnika od strane Hezbolaha i napadi izraelskog zrakoplovstva, koji su nakon toga uslijedili, prekinuli su sve kulturne manifestacije u Libanonu. Festival Beitedine trebao je početi 16. srpnja, a bilo je predviđeno 13 predstava u kojima su trebali nastupiti poznati umjetnici, objašnjava Wafa Saab, organizatorica i glasnogovornica festivala: “Rat je počeo 12., ali ozbiljnost stanja postala nam je jasna tek 13. srpnja. Nismo imali vremena ni predahnuti, morali smo sve prekinuti“.
Ne samo festival Beitedine, s izraelskim je zračnim napadima prestao cjelokupni kulturni život u Libanonu. U Bejrutu su zatvorena su sva kina, galerije i muzeji, premda nije cijeli grad pod izraelskom paljbom. Ramsay Short, glavni urednik časopisa „Beirut Timeout“ kaže kako trenutno nema nikakvih izložbi, koncerata ili umjetničkih predstava: „Događaji ili kulturne manifestacije kao što su se prije događale svakoga dana, danas više nema. I kako bi moglo drukčije biti, kada je više od pola milijuna ljudi protjerano iz svojih kuća i kada živimo u vremenu kada se ljudi moraju brinuti o tome što će imati na stolu za pojesti i kako najbolje preživiti sve ovo“.

Teško ih je pokolebati

Časopis „Timeout Beirut“ pojavio se na tržištu tek prije tri mjeseca i predstavljao je još jedan znak bogatog bejrutskog kulturnog i umjetničkog života kao i vrlo raznolike zabavne scene. No nažalost, časopis je prestao izlaziti.
Organizatori velikih festivala sada imaju pune ruke posla, jer moraju vratiti ne samo novac od ulaznica već i novac sponzorima. Zapravo se radi o maloj financijskoj katastrofi. Kada sve to bude riješeno, započinju pripreme za iduću godinu, kaže Wafa Saab, organizatorica festivala Beitedine. No ni to nije sasvim jednostavno. „Znaš da želiš što više Libanonaca upoznati s različitim kulturnim trendovima na području glazbe, plesa i glume. I onda staneš i pitaš se, što to zapravo radim? Tada pomisliš, ne, nastavit ću. Neću dopustiti da me itko u tome zaustavi”, kaže Saab.
Upravo u tome je razlika Libanona od drugih država koje su pogođene ratom: “Mi smo preživjeli, mi smo narod s velikom kulturom, barem mi u to vjerujemo, i to želimo i ostati“.

Neće čekati kraj rata

Kino Metropolis u centru Bejruta ponovno je otvorilo svoja vrata. Svake se večeri prikazuju filmovi s međunarodnog tjedna kritičara u Cannesu – djelomice pomoću generatora, jer često nestane električne energije. Hania Mroue, voditeljica kina, kaže kako je kino zatvorila samo tri dana nakon premijere, zbog izraleskih bombi. Htjela je pričekati dok se sve završi: “No, ubrzo sam primijetila da će ovoga puta rat potrajati i da će biti strašniji. Trebalo nam je tjedan dana da to shvatimo i da se oporavimo od prvog šoka. Međutim, nakon tjedan dana, kada smo shvatili da se svijet ne brine o nama, odlučili smo pružiti otpor. I to ne oružju, već suprotstaviti se beznađu. Čovjek mora dalje živjeti, a to ne znači samo disati i jesti”.

Mora se dogoditi čudo

Svaki čovjek ima pravo na normalan život, na primjer pogledati filmove. Stoga se odlučila ponovno otvoriti kino i to samo navečer, a preko dana nudi programe za brojnu djecu izbjeglica koja se nalaze u Bejrutu. Koliko dugo ovako može izdržati, Hania ne zna. Najveći problem nedostatak je novca. “Očekujem da da će rat prestati. Čekam da se nešto dogodi i vjerujem, kao i svi Libanonci, u čudo“, kaže Mroue.
I Ramsay Short je mišljenja da se mora dogoditi čudo kako bi libanonska kulturna scena vrlo brzo ponovno oživjela: „Imam osjećaj da je sve što smo u posljednjih nekoliko godina ovdje radili – bio san. Osjećam kao da sam se vratio u godinu 1990., na kraj građanskog rata. Libanonci su izgubli elan i to će biti vrlo teško obnoviti i vratiti, posebno vjeru u kozmopolitski centar arapskog svijeta koji je postojao u Bejrutu“.