Lažiranim biografijama nema mjesta na tržištu

Podnaslov originalnog izdanja obećava potresnu, ali istinitu priču o ljubavi i osveti. U međuvremenenu je na stotine tisućaljudi pročitalo tu knjigu prevedenu na 15 jezika. To što je ta spisateljica, Norma Khouri, rođena u Jordanu, a danas živi u Australiji ispričala o ”časnom ubojstvu” njezine muslimanske prijateljice Dalije, nesumnjivo pogađa ravno u srce. Dalia je navodno zaklana u Ammanu zato što je bez dopuštenja svoje obitelji njegovala nježnu vezu s jednim muškarcem, koji je još k tomu bio kršćanin. No, je li ova priča istinita? Nakon dobro obrazloženih optužaba da je autorica falsificirala svoju biografiju i vjerojatno izmislila cijelu priču, izdavački je koncern Random House s australijskog tržišta povukao bestseller ”Forbidden Love”: Traže se dokazi za autentičnost događaja, za koje Norma Khouri i dalje tvrdi da su stvarni. Također je i Rowohltova nakladnička kuća Wunderlich, koja je objavila njemačko izdanje pod emocionalnim naslovom ”Nedostaješ mi, moja sestro”, za sada obustavila distribuciju knjige.

Na što nas to podsjeća? Dijelom na pseudoreportažu ”Usred Afrike”. Autorica Ulla Ackermann izmislila je putovanje kroz područja zahvaćena ratom na kojem je, kako je prikazala, umrla kćerkica od malarije. Djelomično nas to goni da se prisjetimo sage Nine Zamare ”Morala sam i ubijati”, u kojoj je Mosad prisilio francusku Židovku u Izraelu da radi za tajnu službu, kako bi u Libanon infiltrirali arapske teroriste.

Sve tri knjige govore o nasilju i mržnji, o krvi i suzama. I sve tri svojim adresantima, uglavnom zapadnoj publici, koja se smatra modernom, prikazuju slike zaostalosti iz opasnih, čudno mračnih kulturnih krugova.

Od kako je autorica priznala da je riječ o falsifikatu, knjiga o Africi Ulle Ackermann, koju je izdao ”Hoffmann i Campe”, više nije u prodaji. Njezin agent se i nakon skandala o vjerodostojnosti čudio koliko je Ackermann bila uvjerljiva. Nije htio ni čuti da je suodgovoran za dovođenje u zabludu. Kako je izjavio, čovjek se mora osloniti na ozbiljne preporuke, a i rukopis je bio sasvim logičan. Ima nešto u tome. Literarna agencija, kao i lektorat u izdavačkoj kući nisu detektivski uredi. Mogućnosti su za provjeru ograničene. U najboljem slučaju postoje nekoliko ljudi koji jamče za vjerodostojnost pisca, a tu je i dojam koji rukopis ostavlja. Novinari koji nakon što je knjiga izdana otkrivaju da su biografije krivotvorene, imaju sasvim drukčije uvjete rada. Osim toga, često nisu oni sami ti koji otkrivaju da je riječ o ”patki”, nego im naznake daju čitatelji kojima se knjiga čini nešto čudnom, budući da poznaju materiju.

Tek tada se kreće u istraživanje. No, da bi se uopće do toga došlo, kao što je rečeno, njiga mora biti tiskana. Do tog su trenutka agenti i lektori obavili što su morali, i tu nema mjesta za zlobu.

Isto je i u slučaju knjige ”Morala sam i ubijati”. Uz veliku buku u feljtonima se moglo čitati kako je saga nevjerojatna i antiarapska. Direktor nakladničke kuće ”Kindler i Rowohlt”, Alexander Fest bio je dovoljno oprezan da je još prije isporuke prvoga primjerka naslov stavio na led. Tek kada je izdavač originala iz Francuske dostavio dokaze da je priča autentična, i kada je jedan stručnjak za Bliski istok, od kojeg je Fest zatražio ekspertizu, došao do stajališta da nema prigovora bilo na autoricu, bilo na njezinu priču, njemački je nakladnik, bez imalo pompe, povukao blokadu distribucije. Knjiga je u prodaji već mjesecima i nitko od onih, koji su svojedobno htjeli da knjiga završi u starom papiru, nisu se s kritikama javili za riječ.

Skandali oko knjiga kratkog su daha i vjerojatno nakon prve buke i halabuke, jednostavno više nitko za njih ne pita.