Lako u ekstremizam, gotovo nikako iz njega

U ovom incidentu se gotovo odmah posumnjalo u salafiste, ekstremnu skupinu muslimana sa kojima je policija u Bonnu već imala problema. Doduše, glavni državni odvjetnik Harald Range je izjavio kako ta sumnja "još nije potvrđena" i kako su "još otvorene sve opcije" sve do običnog kriminala, ali mnogi u ovoj zemlji su uvjereni da je to djelo islamističkih terorista.

Tim više što nije teško vidjeti kako odrasta "nova generacija" mogućih ekstremista - i to na zapadu. Najbolji primjer je Muhamad Manvar Ali: doduše, on je rođen u Bangladešu, ali je njegova obitelj preselila u Veliku Britaniju. Tamo je doduše studirao informatiku, ali kao mnogi mladi stranog porijekla, bilo mu je jasno kako nikad neće stići "sasvim gore" i kako će uvijek ostati stranac.

Jedan od malobrojnih kojem su se otvorile oči

Već i iz tipične mladalačke želje za isticanjem i da se "bude drugačiji", alternativa je bila naći utjehu u "vjeri svojih djedova". Ekstremistički krugovi su rado prihvatili "novaka" i brzo je dospio na vojnu obuku u Afganistan. Slijedili su oružani sukobi u više zemalja - naravno, sve u "ime Alaha".

Ipak, on je jedan od rijetkih koji danas svoj život posvećuje razumijevanju muslimana i ne-muslimana. Dragocjen je sugovornik obrazovnih institucija i policije i neumorno upozorava od opasnosti selafija i njihovog utjecaja. Priznaje kako je prošao dug - i težak put: "Vremenom sam polagano počeo primjećivati stvari: korupciju unutar džihadističkog pokreta, način i metode kako se politički manipulira ljudima." On je ostao musliman, ali više ne vjeruje kako to znači mržnju prema drugim vjerama - niti da to igdje piše: "Shvatio sam da postoji drugi načini čitanja i da je značenje ovisno o kontekstu."

Salafisti, ekstremno konzervativna skupina muslimana, Kur'an shvaća samo doslovno. Za razliku od ostalih vjernika, uvjereni su da živjeti u duhu "jedinog pravog islama" znači i živjeti kako je tekao život u doba proroka Muhameda. No i među salafistima ima razlika; jedni smatraju kako je vjera nešto što se tiče samo njihovog osobnog života, a i među onima koji djeluju politički, nisu svi složni da li je potrebno - i čak nužno, vršiti nasilje nad nevjernicima.

"Izgubljeni naraštaj" u potrazi za "vrijednostima"

Ipak, upravo taj arhaični, pradavni i "pravi" islam privlači "pop-džihadiste", objašnjava islamistkinja Claudia Dantschke. Oni pak tom konzervativnom pokretu daju sasvim drugu, "modernu" sliku poput rappera Asadulla koji i svojim stripom "Supermusliman" privlači mlade koji tek traže svoj identitet. Na internetu se može naći i stranice koja načela salafista predočava kao da se reklamira neki proizvod, uz atraktivne ilustracije i prigodne slogane.

Među autorima već ima i pravih "zvijezda" koji već, za mlade pubertetlije, postaju neka vrsta autoriteta za islam uopće, kao što je to salafist porijeklom iz Turske, Mohamed Ciftici. Zapravo, kad jednom mladi "otkriju" njegove poruke, svi napori "omraženih" institucija - škole, ali i intervencije roditelja - najčešće ostaju uzaludne, kao kad bi "običnim" tineđerima htjeli zabraniti slušati rock-muziku.

No ta ideologija nije nipošto bezazlena: to doista otvara put u ekstremizam i mržnju prema drugim vjeroispovijestima, ali institucije još nisu našle pravi način, kako da mlade otrgnu tom utjecaju. Ove godine je pokrenut i program HATIF, njemačka kratica za "Van iz terorizma i islamističkog fanatizma", postoji i stalna telefonska linija - na koju gotovo nitko ne zove. Islamistkinju to nimalo ne čudi: mladi točno pretpostavljaju kako je čitav projekt tijesno vezan s policijom i Službom za zaštitu ustavnog poretka i strah ih je "mutiti vodu".

Što čini društvo protiv ekstremizma?

Ali svima je jasno da je zapravo već kasno kad mladi dospiju među ekstremiste, ali nedostaje "koncepte, opsežne koncepte koji ne dolaze iz sustava službi sigurnosti, nego iz okružja društva u kojem mladi žive", smatra psiholog Ahmad Mansour. Oni bi trebali obuhvaćati - i privući mlade u školama, ali i u džamijama i ako je potrebno, pomoći im da napuste društvo ekstremistista.

S druge strane, čini se kako posvuda - osobito na rubu društva, vjerski fanatici lako nalaze svoje sljedbenike. Claudia Dantschke osobito ističe primjer zatvora: što zbog zaštite "svojih", što zbog previše vremena, velika je vjerojatnost da će i "obični" zatvorenik koji je tek slučajno musliman, iz zatvora izaći kao ekstremist koji je spreman na "mučeničko djelo". S druge strane, jedva da postoje primjereni programi uprava zatvora - čak i u Velikoj Britaniji. Tamo postoji program "deradikalizacije" i nude se individualni razgovori s pojedinim zatvorenicima - ali manje ili više, sve ostaje na tome. Jer i ti razgovori su dragovoljni i zatvorenik ih može prekinuti kad god to poželi.