Lica po kojima ćemo pamtiti London
12. kolovoza 2012
Nakon dvotjedne bujice fotografija spektakularnih olimpijskih trenutaka iz Londona u kolektivnom sjećanju dugoročno će ostati ipak samo nekoliko lica. Prvo je, naravno, Usain Bolt, njega nitko ne može zaobići. Michael Phelps i Sir Chris Hoy postavili su nove rekorde. No, i Nijemci imaju svoje olimpijske junake – i tragičare.
Usain BOLT: Sprinterska superzvijezda ponovo je napravila veliku predstavu. Noćni tulum sa švedskim rukometašicama, koketiranje s transferom u Manchester United, sklekovi i poziranje na Olimpijskom stadionu – a usput je jednako ležerno kao u Pekingu osvojio zlato na 100 i 200 metara te zlato u štafeti 4x100 m uz novi svjetski rekord. To još nikome nije pošlo za rukom. Jamajčanski narodni heroj postao je sportska legenda.
Robert HARTING: Europski, svjetski, a sada i olimpijski prvak u bacanju diska i gromada od čovjeka izgledao je elegantno i kao preponaš. Gol do pasa i izvan sebe od sreće Berlinčanin je slaveći zlato hopsao preko prepona na Olimpijskom stadionu. Dres je bio razderao, kao kada je postao svjetski prvak. Harting je jednostavno takav tip – ratoboran i uspješan. A svojeglavoj "mrcini" nekako i pristaje to što je tulumareći te noći izgubio akreditaciju za Olimpijsko selo, zbog čega je prespavao vani.
Michael PHELPS: Plivač svih plivača može i izgubiti – i unatoč tome biti osoba s najviše medalja u povijesti Olimpijskih igara. „Aquaman“ ima ukupno 22 medalje, od toga 18 zlatnih. Titulu najtrofejnijeg olimpijca preoteo je ruskoj gimnastičarki Larissi Latyininoj koja ih je također skupljala kao hrčak. „Uspio sam“, rekao je s olakšanjem Phelps na svom oproštaju u Aquatics Centru.
Sir Chris HOY: Što će kraljica sada? Britansku biciklističku ikonu već je proglasila vitezom. 36-godišnji Hoy u Londonu je osvojio još dva zlata i time postao najtrofejniji britanski olimpijac. Ovaj Škot simbol je britanske dominacije na Velodromu. Osobito dirljiv bio je prizor njegove majke koja ga je pratila na tribinama pa na kraju nije samo Hoy ronio suze radosnice.
Wojdan Ali Seraj Abdulrahim SHAHERKANI: Nakon 82 sekunde sve je bilo gotovo – no, 16-godišnja džudašica ušla je u povijest kao prva sportašica iz Saudijske Arabije na Olimpijskim igrama. Tek nešto prije početka Igara saudijski sportski dužnosnici uspjeli su se dogovoriti da Shaherkani smije nastupiti s pokrivalom za kosu. U Saudijskoj Arabiji je, naime, još uvijek „nemoralno“ da se žene bave sportom. Njezin kratki nastup stoga je bio znak za budućnost.
Matthias STEINER: Nakon dirljivog zlata u Pekingu, u Londonu je uslijedio šok. Kad je uteg od 196 kilograma tresnuo na zatiljak i ramena njemačkog dizača, mnogi su slutili na najgore. I dan nakon toga Steiner je bio u groznim bolovima, no liječnici su ustanovili da je sve u redu. Njegov sin Felix to je sažeo ovako: „Tata buba, tata dobro.“
Jessica ENNIS: Bila je zaštitno lice Igara i prije nego što su one počele. Od sedmobojke se Britanija nadala samo zlatu, a ona je ispunila sva očekivanja. Kad je u posljednjoj disciplini, utrci na 800 metara, ušla u cilj, glasnoća gledatelja na stadionu iznosila je 110 decibela – kao pri uzlijetanju helikoptera. Bio je to početak čarobnih sat vremena koje je Mo Farah okrunio pobjedom na 10.000 metara. Paul McCartney je na tribinama mahao britanskom zastavom, a Otokom je zavladalo olimpijsko ludilo.
Nadja DRYGALLA: Njezino lice postalo je poznato kada je ona već odavno napustila London. Njemačka veslačica i članica olimpijskog osmerca prijevremeno je otišla iz olimpijskog sela uslijed skandala koji je nastao zbog njezine veze s dugogodišnjim neonacistom i bivšim članom radikalno desne Nacionaldemokratske stranke Njemačke (NPD). Dygalla se, doduše, ogradila od desničarske ideologije, no slučaj je izazvao raspravu o odnosu sa sportašima i komunikacijskim strukturama u njemačkom sportu.