Lijepo je lijepo - ali što je "lijepo"?

Berlinski koreografi Jutta Hell i Dieter Baumann su na izložbu pozvali nekoliko plesačica i plesača iz Kine. U lascivnim pokretima tijela u pratnji kineskih ritmova i zvukova oni plesom traže odgovore na pitanje što je to ljepota. Iza magije jednog jedinog trenutka oni primjećuju koliko se zapravo kulturalno različito doživljava estetika pokreta tijela. To osobito fascinira Juttu Hell:

«Za razliku od nas koji tijelo u pokretu obično dijelimo na manje dijelove, dakle ruke, glavu Kinezi razmišljaju drugačije. Kod njih sve mora imati takoreći jedan tijek, mora biti iz jednog poteza – ne smije postojati kraj. U Europi smo navikli vidjeti gole noge i grudi. U Kini je to nezamislivo. Najveća tajna je upravo ono skriveno.»

Većina umjetnika odgovor na pitanje o ljepoti traži upravo na području, uvjetno rečeno sukoba kultura, između zapadnjačke Europe i Dalekog Istoka. Većinu azijskih umjetnika ta potraga dovodi do svakodnevice. Za Micheala Lina ljepota nastaje tek u procesu interakcije između posjetitelja izložbe i izloženih umjetnina:

«Pogledamo li povijest vidimo da je u Europi vladao modernizam, tijekom kojeg je umjetnost bila iščupana iz životnog konteksta a onda i osamostaljena. U Aziji se to nije dogodilo. Zato i umjetnost koja tamo nastaje ima puno veću vezu sa svakodnevicom ljudi. U Europi se ljepota jednog djela razvija tek u odnosu s prostorom ili zgradom u kojem se nalazi i tek onda umjetnina postaje doživljaj, prirodni doživljaj za ljude koji ju promatraju.»

Na berlinskoj izložbi se s fenomenom ljepote rijetko kad suočava kao s nekom osobinom nečega. Puno češće se ona prikazuje kao osjećajna reakcija, kao prostor problema i proturječnosti. Je li naprimjer jedan stari naborani čovjek lijep? Ili su to samo mlada, čvrsta tijela? Video-instalacija Kashe Kozyre «The Rite of Spring» se također bavi tim pitanjem. Poljska umjetnica prikazuje gole stare ljude koji plešu. Oni ipak zrače dostojanstvo i ljepotu, ljepotu na koju rijetko nailazimo u našem medijskom svijetu.

«Mora se biti mlad, u dobroj formi. Ja sam željela samo pokazati da su i stara tijela lijepa. Svaki ožiljak, svaka bora, svaka nesavršenost i svaka sijeda vlas ima nešto tajnovito, u njima je toliko povijesti, iskustva i ljepote.»

Tek su oboljenje od raka i bolna kemoterapija Kashu Kozyru dovele do toga da u prolaznosti tijela traži ljepotu. Za jednog od inicijatora izložbe u Kući kultura svijeta, Johannesa Odenthala koncept po kojem «jedna lijepa duša živi samo u lijepom tijelu» već odavno passè. Za njega je upravo u 20. stoljeću ljepota stalno u vezi sa naizgled ružnim.

«Teškoća s kojom imamo posla je da ljepota ne postoji samo u klasičnom idealu, već je ona vidljiva i u dekonstrukciji. Naprimjer kada Dennis Diderot kaže: «Da bi neku građevinu napravili lijepom moramo ju uništiti». Time je ljepota naravno povezana i sa smrću.»

Kako bi se zadovoljila čežnja za mladalačkom ljepotom često se poseže za besmrtnošću; ljudski je san protjerati smrt iz života, kaže Johannes Odenthal. Procvat estetske kirurgije u cijelom svijetu je samo jedna posljedica tog univerzalnog straha. Besmislice, smatra Udo Stelzer, jedan posjetitelj izložbe. Sve je to njemu prekomplicirano, priznaje taj 56-godišnjak. Umjesto lijepih plakata sa još ljepšim ženama on se u Berlinu suočio s apstraktnim video-instalacijama i filozofskim pitanjima. «Zar je ovo lijepo?» pita se Stelzer na izlazu iz izložbe, na koju je stigao čak iz Münchena.