Ljetne muljaže hrvatske vlade

Vrijeme godišnjih odmora mediji često nazivaju „sezonom kiselih krastavaca“ – ne događa se gotovo ništa vrijedno informiranja javnosti, malo je tko na radnome mjestu, a novine ili program svejedno treba „napuniti“. Ali, ovog ljeta mogla se zamijetiti neobično živahna aktivnost pojedinih dijelova hrvatske vlade, čiji su određeni ministri poduzimali radnje kakve u ovo doba nipošto nismo očekivali. Nažalost, u tim se slučajevima odreda radilo o privatizaciji nekih velikih javnih ili državnih poduzeća, mada je teško reći da to nije bilo izvedivo i ranije ili kasnije.

Tako je ekspresnu prodaju HŽ Carga, inače najisplativijeg segmenta Hrvatskih željeznica, ministar prometa i veza Siniša Hajdaš Dončić „amenovao“ na preko 30 stupnjeva Celzijevih, a jednako se proveo i ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, oglasivši prodaju većinskog državnog udjela u kutinskoj Petrokemiji, strateškom agrarnom potpornju kojeg je sama država prethodno dobrano oštetila. Također, u hodu je potvrđeno davanje autocesta u koncesiju i definitivna privatizacija ostataka državnog financijskog sektora. Bit će to svježe milijarde kuna u javnom budžetu, ali jednokratno.

Uzmimo i krizu u obzir

Ukupnu (ne)pravdanost rasprodaje preostalog strateškog vlasništva tematizirali smo ovdje više puta, i zacijelo ćemo opet. Ali, ovom prilikom nametnulo nam se pitanje o samom izboru momenta i stila konkretne vladine prakse: zašto su neki ministri žrtvovali svoj privatni komoditet – na koji ni oni svakako nisu neosjetljivi – i ostali raditi dok se gro naroda odmara? Zoran Malenica, sociolog s Pravnog fakulteta u Splitu, složio se s našom uvodnom pretpostavkom da je riječ o izbjegavanju publiciteta, i biranju tjedana kad je mogućnost burnije javne i medijske debate najmanja.

„O svim se tim potezima već ionako raspravljalo, javnost se oštro podijelila, pa je bez sumnje riječ o jako osjetljivoj materiji“, smatra Malenica, dodajući kako ipak treba uzeti u obzir da je upravo ovu vladu dočekala zacijelo najgora ekonomska kriza. Naravno, ne računamo li vanredne okolnosti koje sobom nosi rat, poput onog što je zadesio Hrvatsku početkom pretprošlog desetljeća. „Ali, takvo ponašanje ove vlade“, nastavlja naš sugovornik, „ipak nije isključivo njezina specijalnost. Slično su se ponašale i prethodne, koje su se pak manje mogle 'vaditi' na krizne okolnosti“.

Bez dobrih poteza nema balansa

Objektivne poteškoće, čime god bile uzrokovane, svejedno se ne bi smjele zloupotrebljavati na antidemokratski način, jer niti javnost nije tako oštro podijeljena, kao što smo čuli, bez itekako valjanog razloga. No, izbjegavanje otvorene diskusije i sklanjanje procesa donošenja najvažnijih odluka - o rasprodaji državne i javne imovine - podalje od očiju i ušiju naroda, aktualna je vladajuća koalicija iskazala kao maniru još u predizborno vrijeme, dok se tek nagađalo da će preuzeti vlast. „Istina je, današnji ministri tada su izbjegavali spomen 'bolnih rezova', premda smo znali da će ih najvjerojatnije poduzeti“, prisjeća se i Zoran Malenica.

Splitski sociolog smatra da bi ova ružna vladina taktika mogla biti ublažena ponekim hvalevrijednim potezom koji se također očekuje od nje. Dobar bi primjer bilo, po njegovu mišljenju, razotkrivanje „slijepih putnika“ kroz vjerodostojan registar branitelja, ili valjana reforma javne uprave – u oba slučaja javnost bi reagirala pozitivno. Ovako, sve podsjeća na stare, znane politikantske trikove s korištenjem ljetne nefokusiranosti; lani je ista egzekutiva na sličan način u srpnju pokušala „ispod žita“ progurati veoma sunjive izmjene Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, ali joj taj pokušaj ipak nije uspio.

Duga tradicija politikantstva

Godinu ranije, HDZ-ova vlada u srpnju je također neuspješno manipulirala istom znanstvenom i obrazovnom materijom, ali joj je zato uspjelo naturanje legislative vezana uz područja i sjedišta sudova i državnih odvjetništava. Zakonski prijedlozi prvo su bili uvršteni u dnevni red saborske sjednice po hitnom postupku – što je očito vrlo indikativan ljetni simptom – i to nakon burnog preglasavanja, e da bi odmah zatim bili prihvaćeni kao gotovi zakoni. Ali, prisjećamo se i stanovitih modifikacija takve vladine prakse, kad se ljetna generalna opuštenost koristila na posve suprotan način, tj. ususret sasvim obrnutom efektu.

Nekadašnji hrvatski premijeri Ivica Račan i Ivo Sanader, SDP-ovac i HDZ-ovac, više su se puta zaticali u krizi oko pograničnih odnosa, i to prvenstveno sa Slovenijom. Problem je, naravno, bio Piranski zaljev; strasti su se veoma lako rasplamsavale kad bi ta tema došla u prednji plan. Tako je u nekom trenutku brojnim političkim analitičarima upalo u oko da naši premijeri – možda i u tajnom dogovoru sa slovenskima – forsiraju sukob upravo tijekom udarnih ljetnih tjedana, kad ništa ne bi prijetilo da zasjeni željeni predmet spora. Jasno, s obje bi se strane zauzeo načelno krut stav, što je akterima garantiralo veću popularnost u njihovim sredinama.

Neiskreni koliko i nesposobni

„Ipak, ova vlada ponaša se najgore dosad, računajući mirnodopske, a ukoliko govorimo o odnosu prema javnosti“, rekao je za DW poznati sindikalist Mario Iveković. On drži kako nije posrijedi samo teret ekstrakrize, nego i subjektivna kadrovska nekvaliteta vlade koju odlikuje još i neobična bahatost te nefleksibilnost, pa i „muljanje“ u komunikaciji s medijima ili sindikatima. Sam je premijer Zoran Milanović primjer za to, ali su takvi i Slavko Linić, Vesna Pusić, dojučer i Radimir Čačić, itd. Mada čelnik Novog sindikata ističe da iskrenost i otvorenost nije osobina nijedne vlade, sadašnju svejedno vidi u tome najlošijom.

„Valjda shvaćaju da su neuspješni, a tu je poziciju nemoguće braniti. Imaju već dosta loših poteza iza sebe, i puno otpora javnosti uznemirene egzistencijalnom neizvjesnošću. Zato drže privatizacijske odluke podalje od naroda, drukčije ne znaju spasiti proračun“, zaključuje Iveković. Uostalom, nije on jedini sindikalist koji se nama i drugim medijima žalio da on i njegovi kolege ne uspijevaju doći do resornih ministara niti kad su posrijedi krajnje važne i dramatične situacije. Pa, uzimajući sve to u obzir, zaključujemo da će vlada ustrajati u svojim autokratskim nakanama, ali joj to definitivno neće biti dostatno za konačni politički uspjeh.