"Ljudi trebaju monstrume"

Čudovišta su u naš svijet došla u kameno doba. Oko 40.000 godina je star crtež u spilji u francuskom Chauvetu, koji prikazuje jedno čudovište, poluživotinju, polučovjeka: donji dio tijela je tijelo žene, a gornji dio tijela i glava su od bika. Crtež toga čudnovatoga bića nalazi se na zidu pećine, pored mjesta gdje su se obavljali kultni obredi. To je dokaz da su čudovišta, monstrumi, blisko povezani s kultnim, magičnim, nadnaravnim. Postoji li neka veza tih prastarih čudovišta sa zombijima, Darth Vaderima i drugim čudovištima današnjice?

Tim pitanjem pozabavio se njemački znanstveni novinar Hubert Filser u svojoj knjizi: "Ljudi trebaju monstrume" (Menschen brauchen Monster). To je doslovce monstruozna tema. Jer, povijest čudovišta seže, kako pokazuje primjer spilje iz kamenog doba, ne samo u prapovijesti, nego se može beskrajno rastegnuti, ovisno o tomu kako široko čovjek shvati pojam čudovišta. Pripadaju li među čudovišta i zloglasne masovne ubojice poput Hitlera i Staljina, ili se valja ograničiti samo na čudovišta koja su potpuno plod ljudske mašte? Autoru knjige ne uspijeva tu povući jasnu granicu.

Tamna strana nas samih

Stvarno je impresivno koliko često se u svjetskoj književnosti susreću čudovišta. Homerova Odiseja je puna čudovišta i odvratnih izmišljenih likova. Tu ima jednookih divova, morskih nemani kao šestoglava Skila ili sirena, bića koja su pola riba, pola žena i koja svojom pjesmom privlače mornare i odvode ih u morske dubine. Monstrumi i demoni, strašna bića koja su pola ljudi, pola životinje, pojavljuju se i u pričama drugih naroda, primjerice kod Egipćana i Sumerana, ali i kod nordijskih naroda.

Čudovišta u ovim mitovima trebala bi nas s jedne strane upozoriti na prijeteće opasnosti i iskušenja, kaže Filser, a s druge strane ona utjelovljuju duboko ukorijenjene strahove, tamnu stranu nas samih. Ti motivi se kroz tisućljeća nisu promijenili, čudovišta su se samo prilagodila duhu vremena. 

Tako je Mary Shelley početkom 19. stoljeća u svom romanu Frankenstein stvorila ljudskog monstruma. Ta neuspjela kreatura, nastala iz čovjekove sulude čežnje da sam postane stvoritelj, utjelovljuje nelagodu i strah od tada novog svijeta tehnike i njegovih navodnih mogućnosti.

I čudovišta prate modu

Japansko filmsko čudovište Godzilla, koje je svjetlo dana ugledalo 1954., simbol je strahota nakon bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki. Kasnije, nakon što su ljudi sletjeli na Mjesec i nastavili svemirske letove, osobito popularni su postali svemirci s nekim monstruoznim osobinama. Vidi se da i čudovišta podliježu modnim trendovima.

Uz ovaj opsežni osvrt na povijest čudovišta autor knjige se u pojedinim poglavljima bavi posebnim aspektima: "najstrašnijim filmskim čudovištima", "najneobičnijim mjestima", "najstrašnijim serijskim ubojicama", pri čemu ovo posljednje poglavlje iskače iz okvira. Jer, serijske ubojice nisu izmišljena bića nego tužna stvarnost.

I na nekim drugim mjestima autor izlazi iz uobičajenog okvira. Primjerice, takozvane social-bots-mreže, programe koji u društvenim mrežama simuliraju ljudsko ponašanje i pojavljuju se kao krivi identiteti, on naziva modernim čudovištima. Ali, vrlo uvjerljivo prikazuje psihološku pozadinu zašto je uspjeh čudovišta utemeljen u nama samima. "Izmislili smo ih mi ljudi kako bismo se u ovom ponekad nama stranom, opasnom svijetu bolje snašli. Čudovišta su nam potrebna kako bismo našim strahovima dali lik i tako njima lakše ovladali. Čudovišta žive onako kao mi ne smijemo, a htjeli bismo", kaže Filser. I upravo zato možemo biti sigurni da će nas čudovišta, monstrumi i demoni i dalje pratiti.

dpa