Maksimir - dragulj hrvatske povijesti

Park Maksimir nastao je na rubnom dijelu Zagreba krajem 18. stoljeća. Danas je u potpunosti okružen gradom. Nekadašnje lovište biskup Maksimilijan Vrhovac otvorio je građanima 1794. godine. Nadbiskup Juraj Haulik dao ga je 1839. urediti u engleskom pejzažnom stilu koji je očuvan do danas.

Prva je to park-šuma ovog tipa otvorena u jugoistočnoj Europi. I dan danas, ovih 316 hektara, prema zamisli njenih tvoraca, posjećuju građani željni mira, ali i rekreacije. Maksimir je utočište flore i faune, zelena oaza kakvu bi brojne metropole poželjele. No Zagrepčani malo znaju o njegovoj povijesti i vrijednostima. Za mnoge je to tek „šuma kraj Zoološkog vrta“.

Najistaknutije mjesto u parku zauzima 17 metara visok Vidikovac od kojega se razilaze putovi i dijele Maksimir na nekoliko cjelina. Građen je od 1841. do 1843. godine, prema projektu Franza Schüchta. Uz ugostiteljsku ponudu, Vidikovac je popularno mjesto za koncerte i filmske projekcije u ljetnim i jesenskim mjesecima.

Jezera su od samog početka najvažniji element parka. Sustav od pet jezera puni se vodom koja se niz sljemenske obronke slijeva potocima do samog grada. Prvo jezero je izgrađeno 1839. godine. Šesto jezero koje danas više ne postoji imalo je ulogu ribnjaka namijenjenog mriještenju riba i proizvodnji mlađi.

Deseci kilometara maksimirskih staza čine gusti labirint kroz šumu kojom rado lutaju Zagrepčani; sami, s psima ili na konjima. Osnova parka su hrastove i grabove šume, no tu je i crna joha, poljski brijest, bijela topola. Kao posljedica meliorativnih zahvata i sve niže razine podzemnih voda, stoljetni hrastovi lužnjaci sve su malobrojniji.

Jedan od onih koji se ne daju „potjerati“ je popularni Dedek - hrast lužnjak u čijoj su blizini izrasli došljaci – močvarni čempresi. Ovaj najstariji stanovnik Maksimira ima oko 600 godina. Jedina je maksimirska biljka koja ima osobno ime. Iako ga je u davnini rascijepio grom, Dedek je jedan jako vitalan starčić.

Originalno sačuvani Paviljon jeka, poznat i kao Latern-tempel, izgrađen je, također prema Schüchtovim nacrtima, oko 1840. godine. Riječ je o čestom ranoromanitičkom perivojnom elementu. Izgrađen je u čast božici Eho pa posebno uspješno umnaža i odbija zvukove.

1842. godine završena je, također prema Schüchtovim nacrtima, Švicarska kuća, zvana i Tirolska kuća. Prizemlje je napravljeno od kamena, a kat od hrastovih greda. Na katu je Haulikov salon bogato izrezbarenog baroknog stropa. Nabavio ga je Michael Sebastian Riedl iz augustinskog samostana u Klosterneuburgu kao dar prepozita Jakoba Ruttenstocka.

Ovaj spomen humak nastao je 1925. godine povodom obilježavanja tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva. Izgrađen je od grumenova zemlje donesenih iz 155 povijesno važnih hrvatskih mjesta i krajeva. Na vrh je trebao biti postavljen brončani sokol Ive Kerdića. Sokol je razbijen, a plan osujećen pa je brončana ptica kipara Mladena Mikulina postavljena tek 1995. godine.

Baš kao na fotografijama iz 19. stoljeća, između Vidikovca i brežuljka s Kapelicom sv. Jurja, nalazi se Dolina dalija. Riječ je o nasadu više sorti dalija površine 450 metara kroz koji vodi staza prema Obelisku. Rekonstruirana je prema prvotnim planovima baruna Zornberga iz 1846. godine.

Obelisk je djelo kipara Josepha Käschmanna. Postavio ga je 1843. nadbiskup Haulik u čast završetka radova. Metalna ploča na spomeniku objavljuje Haulikove razloge za uređenje zagrebačke pitome šume. Između ostalog kaže: „Na ures metropole, a isto tako za diku domovine i dušama umornim od javnih poslova i zbilje života, da se osvježe nedužnim nasladama prirode.“

Na istočnom izlazu iz parka, nedaleko Maksimirske ceste, smjestila se neogotička kapelica izgrađena u razdoblju od 1862. do 1864. godine. Na njenom se mjestu ranije nalazio Narodni hram. Prema dostupnim dokumentima, kapelicu je projektirala i uredila tada novootvorena tirolska radionica „Glasmalerei-Anstalt“.

Brezova ili ribarska koliba na Četvrtom jezeru uništena je 1940. godine. 2008. godine napravljena je njena replika prema originalnim fotografijama. Ovaj zaklon izgrađen je od neoguljenih brezovih oblica čija mu kora daje papirnatu teksturu i bijelu boju.

Maksimirska jezera omiljeno su mjesto sivih čaplji. Posjećuju ih u potrazi za hranom. Gotovo pitomim pticama moguće je prići na svega nekoliko metara. Osim njih, uz brojne druge ptice, Maksimir krije labudove, patke, sjenice i crvendaće. U parku se nalazi i najveća europska kolonija crvenoglavih djetlića.

Jezera su dom i brojnih crvenouhih kornjača. To je strana izrazito invazivna vrsta koja se natječe za hranu i stanište s domaćim barskim kornjačama. Crvenouhe kornjače predstavljaju potencijalni problem u gotovo cijelom svijetu, budući da u prirodu dospijevaju kao odbačeni ili odbjegli kućni ljubimci.

Jezera, brojni potoci i kanali staništa su nekoliko vrsta vretenaca među kojima se ističe u Hrvatskoj najčešća vrsta - konjska smrt. Dio života provodi kao ličinka na dnu stajaćih voda. Ovi atraktivni plavi letači u letu love druge kukce.

Nekadašnje gospođe pod suncobranom i dječake koji su „natjeravali obruč“ Maksimirom, zamijenile su majke s mobitelima i djeca s dronovima. Središnje mjesto velike livade zauzela je moderna pozornica koja služi svima; kako za sindikalne prosvjede tako i za brojne priredbe. Ali ponajviše za moderne oblike rekreacije.

Maksimir se i dalje razvija. Ova mramorna skulptura Milene Lah postavljena je uz peto jezero 1980. godine. Stepenice su omiljeno mjesto za odmor mlađih posjetitelja, a kraj njih svoju „kotu“ pronašli su i brojni ribiči.

Stariji Zagrepčani tvrde kako je Maksimir posljednje počivalište brojnih pogubljenih pripadnika poraženih vojski nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ovo je jedini takav obilježeni grob i, navodno, pripada domobranu koji je ranjen pobjegao sa strijeljanja. Preminuo je u obližnjoj kući. Pokopan je u tajnosti, a križ mu je postavljen tijekom devedesetih.