Mala lisica kod doktora

Crveni jastreb je upravo na fizioterapiji koja mu je potrebna nakon povrede vatrenim oružjem. Veterinarka Virginia Moraleda masira krilo ptice i objašnjava nam kako ptici dobro ide i kako će ubrzo biti puštena na slobodu.

Ta ptica je jedna od divljih životinja koje su imale sreću. Samo polovica od oko 7.000 životinja koje budu donesene u Grupo de Rehabilitación de la Fauna Autócana y su Hábitat (GREFA) uspiju dospjeti nazad u divljinu. Supovi su na primjer poseban problem: te snažne ptice i povrijeđene nekako pokušavaju preživjeti i tek kad su potpuno iscrpljene i u jadnom stanju ostanu ležati na zemlji, uopće dođu u tu veterinarsku ustanovu, objašnjava nam Nacho Otero, direktor GREFA.

Ali životinje koje budu spašene svima u tom centru pružaju motiv da ustraju u svom poslu. Tim više što oko 80% životinja dođe u centar krivnjom čovjeka: „Da barem popravimo nešto što smo mi, ljudi učinili divljim životinjama", kaže nam Otero.

Najgori su - dalekovodi

Neke životinje su bile i cilj lovaca, ali većina je tek doživjela koban sudar sa njihovim ljudskim susjedima: udarili su u staklena vrata ili ih je udario automobil. Najveći ubojica su dalekovodi: u Španjolskoj svake godine pogine oko 34 tisuće ptica u sudarima sa naponskim kablovima ili ih sprži struja. Ako i prežive, mnoge ostanu invalidi.

Još jedna golema opasnost za divlje životinje je otpad: gušteri ostaju zarobljeni u konzervama za napitke, ima i kanarinaca koji su se uvukli u boce, ali su uginuli tražeći i izlaz iz te jadne situacije.

Onda je tu problem i „kućnih ljubimaca": posebno stradavaju europske barske kornjače, negdje već izumrle i u čitavoj Europi pod najstrožom zaštitom. Ali mnogi ne mogu izdržati pa ih pokupe kao ljubimce ili ih ugrožavaju drugi „ljubimci" koji su dovedeni od nekud iz svijeta i nekako su završili u divljini.

U klinici je i jedna kornjača sa deformacijom oklopa. Rocio Fernández je student veterine i volonter, ali već poznaje dijagnozu: vjerojatno je odrasla u zarobljeništvu i nedostajala joj je hrana koja joj treba za formiranje oklopa. A nedostajalo joj je i sunca: „Kornjače su slatke kad su malene, ali kad odrastu, ljudi ne znaju što bi sa njima."

I pametnim životinjama je teže u životu

Ljudi su opasni za divlje životinje i iz drugih razloga: na primjer mlade lisice ili veprovi lako mogu postati ovisne od ljudske ruke tako da se više nikad ne mogu vratiti u divljinu. To je problem kojim se bavi i Otero: mlada lisica čiju su majku slučajno pregazili, ali obitelj se raznježila kad je vidjela da lisica koju su usmrtili ima i mladunče.

Poveli su ga sa sobom kući, ali devet mjeseci kasnije su zažalili zbog svoje odluke. Otero nam kaže, da je mladunče bilo odmah dovedeno, bilo bi još šansi da bude puštena sa još pet mladih lisica koje su puštene iz klinike početkom godine.

Ali sad je prekasno. Mlada lisica ne samo da ne zna kako se snaći u divljini, nego će i dalje tražiti blizinu čovjeka. Ali sad, kao odrasla životinja će se vjerojatno prije suočiti sa nekim seljakom koji će joj postaviti zamku ili otrov.

Zapravo, u toj klinici postoji i prava „škola" gdje se životinje uče da radije izbjegavaju čovjeka, ali još nije sigurno da li je za tu mladu lisicu i za to prekasno. Otero zna da ni ovakav život nije ugodan: „Tu joj je kao u zatvoru", kaže tužno. Uopće, to je problem sa pametnim životinjama: gluplje, a tu veterinari ipak svrstavaju i supove, tek rijetko imaju problema vratiti se u divljinu.

„Neka ga boli, da zapamti što je čovjek"

I veterinarka Moraleda nam kaže kako „ne trebamo brinuti" jer se i ona trudi što manje imati posla sa životinjama koje liječi: „Obično ih samo pregledamo, čak niti svakog dana." I taj jastreb kojem masira krilo nije iznimka i smije se: „Ne, on me ne smatra svojom prijateljicom. To što mu radim, vraški boli!" Jastreb u znak potvrde još jednom pokušava kljunom spriječiti veterinarku u postupku. Dobro, neka samo nauči da od ljudi ne očekuje ništa dobro.

Victor Garcia, službenik španjolskog ministarstva za prirodni okoliš, pažljivo smješta novi solarni odašiljač na leđa supa. Stari mu je spasio život: primijećeno je da se ptica više ne miče sa mjesta i doista, bio joj je iščašen zglob krila. Čim dobije novi odašiljač, vraća se svojem, na sreću sve većem društvu na obroncima Pirineja. Jer prije stotinjak godina, njihova populacija je bila pred izumiranjem.

GREFA se ne skrbi samo za pojedine životinje, nego pokušava učiniti nešto protiv izumiranja čitavih vrsta. Na primjer, u šezdesetima je u Španjolskoj živjelo oko stotinu tisuća parova malih sokolova (Falco naumanni), sad ih je još jedva 12 tisuća. U klinici ih se pokušava uzgojiti u zatočeništvu, ali znaju da u mnogo slučajeva jedva mogu nešto učiniti.

Isti postupak i za orla i za vrapca

Na primjer, Montagova eja (Circus pygargus), ptica grabljivica, ali i selica zimuje u Africi i živi u Europi i Aziji. U području Madrida je donedavno bilo 28 parova, sad ih je još samo četiri: „Jednostavno se nisu vratile iz Afrike, ali ne znamo zašto. Tu se još mora istražiti uzrok", kaže Otero.

Ima li „važnijih" i „manje važnih" životinja koje tu pokušavaju spasiti? Direktor kategorično tvrdi: ne. Svaka je važna za čitav biotop i svaka dobiva hitni i najbolji postupak, bio to španjolski kraljevski orao ili tek vrabac. A svaka životinja je i važna da bi stekli poštovanje prema svijetu divljih životinja.

Čak i kad mališan nađe malog vrapca koji je pao iz gnijezda, dobro je da ga odmah dovede njima „makar je već vjerojatno dobio ime", misli direktor klinike GREFA. Ali takvo spašavanje životinja motivira i podiže razinu svijesti ljudi o svijetu koji postoji pored – i usprkos njih.

„Prije bi to bio kratki postupak"

Kliniku često posjećuju i školski razredi. Mnogi mališani su na rubu suza kad vide orla koji je ostao bez oba krila – posljedica sudara sa dalekovodom. Pitaju direktora, što mogu učiniti da pomognu životinjama? Otero teško može reći bolji odgovor osim: „Gasite svjetla za sobom. Manje potrošnje električne energije znači manje dalekovoda. I manje ranjenih ptica."

Zapravo i u klinici primjećuju da su ljudi počeli mijenjati svoj odnos prema divljim životinjama. „U osnovi, stanje je doista postalo bolje. Sad nas zovu i poljoprivrednici da nam jave kako su našli zmiju u njihovoj štali. Tako nešto je bilo nezamislivo još do prije nekoliko godina, seljak bi zmiju smjesta ubio", kaže direktor. Doduše, kad mu ljudi donesu i životinje za koje više doista nema nikakve nade – ptice bez jednog jedinog pera, šepajuće i bez jednog oka, Otero se šali i kaže kako smo „možda otišli previše daleko".

Ali brzo postaje ozbiljan i kaže: „Ovaj svijet nije samo naš. I svatko ima svoju ulogu u njegovoj zaštiti."

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android