Mališani prikovani za internet

Može nam zvučati poznato: sjedimo pred računalom nekog slobodnog dana da bi vidjeli, "što ima novog". Jedna tema nas navede na drugi članak, nudi se i zanimljiv video - i slijedećeg trenutka kad pogledamo na sat sa zaprepaštenjem utvrdimo kako smo pred računalom proveli dva ili više sati.

Ali i najveći "grješnici" među roditeljima dižu dreku kad im mališan zaglavi na internetu i satima se uopće ne proviruje iz svoje sobe. Većina roditelja se načelno slaže da mališanima treba ograničiti vrijeme provedeno za računalom na možda tek dvadesetak minuta dnevno. Ali kako da ih uvjere, kad niti sami ne pružaju (dobar) primjer?

Vlastitim ponašanjem postaviti granice

"Medijski odgoj bi trebao rano početi", uvjerena je Kristin Langer kao pedagoginja koja se usredotočila na odnos prema medijima. Ona djeluje u inicijativi Schau Hin! (pogledaj, obrati pozornost) koju je pokrenulo nadležno ministarstvo njemačke vlade i smatra kako odgoj treba početi najkasnije još dok su mališani stari tek četiri ili pet godina.

Kristin Langer često čuje strahovanja roditelja kako se s jedne strane boje preopteretiti svoju djecu, ali se i boje da njihovi potomci propuste medijsku revoluciju i sve važniju ulogu računala i medija u našem životu - i privatno i u poslovnoj karijeri. Ali kad je riječ o ovisnosti o računalu i svjetskoj mreži, još jednom naglašava kako su upravo roditelji prvi i najvažniji uzor mališanima: "Ono što roditelji traže od djece, moraju i sami zastupati. Potreban je načelan stav o tom pitanju i to onda znači da sami postavljamo i granice."

To je još važnije pojavom mobilnih računala za "surfanje" po mreži. Prema evidenciji pedagoških stručnjaka koji se bave medijima, u Njemačkoj već svaka druga osoba između 12 i 19 godina ima barem "smartphone" koji također neumorno boravi na svjetskoj mreži - daleko od očiju roditelja, čak i kad oni nađu vremena obratiti pažnju što im rade potomci.

"Što će ti taj tvoj glupi Facebook?"

Problem je i što mnogi roditelji ne znaju, što je to "in" i tek malobrojnima je uopće jasno, čemu služi i koja je korist na primjer od socijalnih mreža gdje svoj account često imaju i "klinci" još u predškolskoj dobi. Doduše - i često (financijski) podržani od država i organizacija koja se bave tom temom - na internetu postoji mnoštvo stranica koje su pedagoški korisne i namijenjene djeci.

Razlog takvih stranica - sve do posebnih tražilica za djecu jest i kako bi se spriječilo da se zateknu na stranicama koje nisu primjerene za njihovu dob. Gotovo svi "browseri" i mnogi programi protiv virusa imaju i "kočnicu" koja priječi nepoželjne sadržaje. Ali problem jest što je mnogim roditeljima golemi uspjeh podesiti sve te "kočnice", dok su mališani toliko iskusniji u radu s računalima da im je prava "dječja igra" preskočiti te prepreke i ne "gnjaviti" se sa stranicama "za klince".

I Thomas Heine iz projekta internet-fuehrerschein.de (vozačka dozvola za internet) svjedoči kako takve, tehničke barijere jedva zaslužuju biti nazvane barijerama. Po njegovom mišljenju, mnogo je važnije naučiti roditelje, što je internet i kako se njime koristiti. Zajedno s Udruženjem škola za edukaciju odraslih, nudi odraslima internetsku radionicu na koju se može upisati u više od 700 škola za obrazovanje odraslih. Tamo im se objašnjava mnogo toga, od internetskog bankarstva pa do osjetljivog pitanja, tko je (kazneno) odgovoran ako njihovo malodobno dijete preko interneta počini kazneno djelo - na primjer, ilegalno "skidanje" glazbe ili videa.

Niti Googleu ne treba sve vjerovati

I mnoge škole, prema mogućnostima, u svoj program uvrštavaju odnos prema svjetskoj mreži. To nije obavezan predmet gdje je propisan nastavni sadržaj, ali mnoge škole, poput gimnazije Heinrich Mann u Kölnu poučava mnogo toga o čemu učenici često nisu niti razmišljali: na primjer, koliko se može vjerovati informaciji koja se tek "izgugla" u mreži? Što je s privatnosti i da li doista žele da čitav svijet sazna i najintimnije detalje o njihovom životu? Je li im je jasno kako internet "sve pamti" i kako bi jednog dana sve to mogla čitati i odgovorna osoba koja će odlučiti, da li će dobiti posao u nekom poduzeću?

Osobito je pitanje odgovornosti za kaznena djela koje počini dijete: nedavnom odlukom Vrhovnog suda Karlsruheu se ipak konačno došlo do zaključka kako roditelji ne mogu biti odgovorni za baš sve što učini njihov maloljetni potomak. Naime, nakon što je trinaestogodišnjaku dokazano kako je "skidao" muziku s jednog portala, muzički nakladnik je tužio roditelje i tražio (prilično visoku) novčanu odštetu. U nižim sudskim instancama su redovito potvrđivali optužbu protiv roditelja, ali najviši sud je ipak stvorio pravni presedan.

Roditelji nisu uvijek krivi

Naime, roditelji su dokazali kako su svom sinu više puta zabranjivali to kazneno djelo, a instalirali su i programe koje su trebali spriječiti pristup takvim burzama ilegalnih snimaka. Niži sudovi su utvrdili kako su roditelji "morali znati" kako to ne jamči potpunu sigurnost i da njihov sin zna, kako se uklanjaju te prepreke. Karlsruhe je pak utvrdio: ovdje nije riječ o kaznenom djelu kojeg roditelji nisu svim silama koje im stoje na raspolaganju, spriječiti da se dogodi i onda niti ne mogu biti krivi za djelo koje je počinio njihov sin.

No to je bila teška i mukotrpna sudska borba. Kristin Langer zato savjetuje roditeljima da se, osobito vezano uz ovu temu, obrate centrima za potrošače. Priznaje da nije lako zaustaviti kažnjivi običaj kada im djeca objašnjavaju kako "to svi rade", ali kako tu obično nema šale, ni s nakladnicima, niti sa sudovima.