„Mali Švabo" ponovo u Bihaću

Tmuran i kišan dan nad Bihaćom. Pred zgradom dječijeg odjela u krugu kantonalne bolnice stoji Dirk Planert, njemački novinar i humanitarac, koji se sada, prvi put nakon završetka rata, vratio u Bosnu i Hercegovinu. Neraskidivo i duboko je povezan s ovim gradom i njegovim ljudima. Kaže da su veze nastale u vremenu ratnog ludila univerzalne i razumljive samo onima koji su doživjeli rat.

Preko dvadeset godina je trebalo proći da Dirk skupi snagu i vrati se na mjesto koje je često posjećivao tokom rata. Krik, vriska i plač djece, koji je čuo ovdje u bolnici, dugo su vremena bili predmet njegovih noćnih mora.

„Ovo je jedan od najvažnijih trenutaka u mom životu. Imam osjećaj kao da sam se oslobodio ogromnog tereta", započinje drhtavim glasom verbalizirati svoja sjećanja. Ovaj Nijemac koji s 25 godina nije mogao mirno promatrati patnje i stradanja stanovnika na području nekadašnje Jugoslavije, došao je u samo žarište rata u BiH. Desetine konvoja pomoći dostavio je sa svojom ekipom u tada opkoljeni Bihać, ali i u druge gradove.

„U BiH se događao rat, a svijet nije činio ništa. Dopustili su da ljudi u BiH umiru i meni je to bilo neshvatljivo. Možete se tada nervirati, biti ljuti na politiku ili UN, no s druge strane, možete učiniti i nešto korisno. Mogao sam ostati na fakultetu i ne činiti ništa, ali bio je rat i to tisuću kilometara od mog rodnog grada, što i nije tako daleko. Morao sam učiniti nešto".

Dostavom prvog konvoja pomoći smo shvatili da ih mora biti još

„Organizirali smo prvi konvoj i posjetili Gospić. Kada sam predavao paket s pomoći jednoj baki ona je kleknula i počelja ljubiti moje noge. Bio sam užasno posramljen. U tom momentu sam shvatio da neće biti samo jedan konvoj i da se ne vraćam na sveučilište, već ću dati sve od sebe da pomognem ljudima u nevolji" prisjeća se Dirk ratnih dana na Balkanu u razgovoru za Deutsche Welle.

Humanitarnu pomoć je započeo prikupljati sam, a već za pola godine priključilo se 400 ljudi iz 32 njemačka grada koji su htjeli pomoći unesrećenim ljudima. Orikupljali su novac, hranu, odjeću i lijekove. U prvih pola godine uspjeli su poslati 19 velikih kamiona pomoći, koje su nakon toga prestali brojati.

"Moja mama je željela da ne idem u ratne zone i da se vratim na fakultet, ali sam je podsjetio na nešto što mi je baka pričala. Rekao sam joj tada: Mama, i ti si s tri godine bila izbjeglica i bila si gladna i vrlo dobro znaš kako je ljudima u ratu. Ljudi su mi govorili da sam lud što se upuštam u rizik i idem na mjesta gdje se vodi rat i gdje ljudi ginu", pripovijeda Dirk Planert.

Noćne more i strah od smrti

Sjeća se da je prelazak check pointa i linije razdvajanja u blizini Karlovca na putu prema Bihaću povećao mogućnosti stradavanja od snajpera ili od mina, ali su morali završiti misiju i dostaviti pomoć. Sve duž puta bilo je razrušeno, ali najteže je bilo u opkoljenoj bihaćkoj enklavi. Drik se prisjeća kako su za njega najljepši trenuci bili oni kada bi konvoj ušao u grad i kada bi im veliki broj ljudi trčao u susret. Tada je bio sretan ne samo zbog hrane, već i zbog toga što su uspjeli preći brojne punktove i linije razdvajanja, i što su preživjeli.

„U očima ljudi tada ste mogli vidjeti strah od smrti. Kada smo u veljači 1994. bili u Bihaću dnevno je padalo 2.000 granata. Za trinaest dana, koliko smo tu boravili, palo je preko 26.000 granata. Nije bilo hrane, struje, vode... Ljudi su bili gladni i iscrpljeni... Zvuk je nešto što sam dugo pamtio. Plač ranjene djece u bolnici mi se dugo vremena javljao u noćnim morama."

Sjeća se kako bi prije odlaska na spavanje u ratnom Bihaću osluškivao otkucaje vlastitog srca ili rukama doticao tijelo da se uvjeri da je i dalje živ i u jednom komadu.

„Mali Švabo" velikog srca

Planert je sa svojim timom ubrzo stekao brojne simpatije, a i stanovnicima je bilo drago što neko brine o njima, pa se više nisu osjećali napuštenima i zaboravljenima. U gradu na Uni bili su izuzetno popularni, a građani su im i danas veoma zahvalni. Nemoguće je s Dirkom proći ulicama Bihaća, a da pri tome desetine građana ne priđu sa željom da se pozdrave i zahvale, iako su prošle 23 godine od kada je posljednji put bio ovdje.

Uz veliki rizik oni su uspjeli iz bihaćkog ratnog grotla izvući i nekoliko mališana. Među njima je bio i mali Alen koji je tri godine proveo u Njemačkoj kod Dirkove porodice, baš kao da je njen član. Školovao se u Njemačkoj, vratio u BiH i danas je uspješan čovjek.

Tokom rata Dirk je dobio nadimak „Mali Švabo" te uz smijeh pojašnjava: „Ljudima iz Hrvatske i BiH je bilo teško ili mrsko pamtiti njemačka imena, pa bi oni sebi pojednostavili i tako su me prozvali „Mali Švabo". I tako je ostalo."

Trebalo je snage i vremena za povratak u Bihać

„Nakon rata u BiH vratio sam se u Njemačku, dobio kćerku, brinuo sam se za porodicu, našao posao i vodio normalan život. S jedne strane sjećanja iz rata, s druge moja porodica. Kao pakao i raj. Bilo je isuviše bolno da bih se mogao vratiti i moralo je proći određeno vrijeme", kaže Dirk.

Ali danas je tu, u Bihaću. Posjećuje mjesta na kojima je bio tokom rata, sastaje se s prijateljima i poznanicima, vraćaju mu se sjećanja, dokumentira i fotografira. I dok to radi, usput stalno puši - znak da mu je posjeta izrazito emotivna i stresna.

„Sreo sam mnogo ljudi koje poznajem još iz vremena rata i bilo ih je lijepo vidjeti. Dosta toga se promijenilo i kao da sam došao u drugi svijet. Danas Bihać izgleda mnogo ljepše, ali je najljepše to što su dobro ljudi koje poznajem iz rata i što ovdje vlada mir", zadovoljno kaže Dirk.

Danas ne mora kao u ratu voziti kao lud ulicama grada izbjegavajući smrt ili tražiti zaklon nakon svakog jačeg zvuka. Danas su u Bihaću problemi drugačiji, a Dirk ih je svjestan. Danas ljudi nemaju posla, mladi odlaze, a krivicu za to on vidi u vlastima.

„Ovo područje je idealno za razvoj jer je granica sa EU na svega nekoliko kilometara. Uz strana ulaganja ovdje bi se moglo dosta toga napraviti, ali morate riješiti dvije ključne prepreke, a to su zamršena birokracija i korupcija. To je važno za budućnost i mir, jer ukoliko ljudi budu imali posao i budu zadovoljni, neće biti potrebe za ratom", kaže Dirk.

Mnogo emocija obilježilo je njegov posjet Bihaću, ali kaže da će svaki naredni biti lakši. Bihać i njegovi stanovnici su duboko u njegovom srcu i oni su kao jedna obitelj.

Kao novinar Dirk je posjetio i druga krizna područja poput Iraka i Afganistana, a u Gazi se susreo sa sličnom situacijom poput one ratne u Bihaću: „Tamo je na malom prostoru u potpunosti okruženo 1,9 milijuna ljudi, slična kao što je to bilo ovdje. Teško mi je bilo napustiti to područje jer sam znao da ja mogu izaći, a ljudi moraju ostati tu. Dok sam razmišljao o tome s izraelske strane je ispaljena raketa koja je pala blizu mjesta na kome sam se koji trenutak ranije igrao s malom djecom".