"Maloljetne izbjeglice nisu radikalizirane"

Deutsche Welle: Nakon napada u Würzburgu pažnja javnosti usmjerila se na maloljetne izbjeglice. Kakva je bila Vaša reakcija kada ste čuli da je 17-godišnji mladić, izbjeglica iz Afganistana, sjekirom i nožem krenuo na putnike u vlaku?

Niels Espenhorst: Bili smo iznenađeni i uplašeni. Nismo mogli utvrditi da je kod maloljetnih izbjeglica došlo do radikalizacije i skrećemo pažnju da ne bi trebalo paušalno suditi. Ovdje je u pitanju napad pojedinca i moramo saznati još više pojedinosti o motivima počinitelja. Ali ne može se tek tako reći da se napad mogao predvidjeti.

Jesu li mlade izbjeglice posebno podložne vrbovanju radikalnih islamista?

Ne, nisu, naprotiv. Većina je pobjegla od tog i takvog terora. Plaše se da bi ih to moglo ponovo snaći. Većina mladih je gladna znanja. Oni znaju da njihov uspjeh u društvu ovisi od obrazovanja. Maloljetnici koji su došli bez roditelja u Njemačku imaju bolje šanse za školovanje nego druge izbjeglice. Mnogi od njih su to prihvatili sa zahvalnošću. U tom smislu ne vidim sklonost radikalizaciji.

Pa ipak su istražitelji kod napadača pronašli zastavu na kojoj je ručno naslikan simbol i logo Islamske države. Vrbuju li islamisti aktivno mlade izbjeglice?

Maloljetne izbjeglice bez roditelja ne bi trebale živjeti u izbjegličkim domovima. Ti domovi nisu pogodni za djecu i mlade. Pri tome nije samo riječ o pokušaju vrbovanja djece od strane islamista. Tamo postoji i "kultura nasilja", zato što su svi okupljeni na malom prostoru, u dugim su redovima na čekanju i ne posvećuje im se puno vremena. To naravno dovodi do frustracije, a problem nasilja u tim smještajima je strukturalne prirode. Jedini pravi postupak bi trebao biti da se ukinu ti smještaji i da se izbjeglice smjeste decentralizirano.

Zašto se onda maloljetne izbjeglice smještaju zajedno s odraslim u izbjegličke domove?

Momentalno se malo toga događa u smislu da ti mladi ljudi dobiju perspektivu. Do sada su živjeli u nekoj vrsti modusa opasnosti, u nekoj vrsti izvanrednog stanja. Najvažnije je bilo da se dokopaju Njemačke. Sada se radi o tome da dođe do normalizacije njihovog života. A upravo se to odvija jako sporo.

Jedan maloljetni izbjeglica ne može podnijeti zahtjev za azil ako nema zakonskog staratelja koji to za njega treba učiniti. Je li to razlog nedostatka perspektive?

To je ogroman problem. Njemačka vlada je u studenome 2015. Podigla dobnu granicu za azil na 18 godina. To je bilo u cilju dobrobiti djece. U praksi je to dovelo do toga da maloljetnici nisu mogli podnijeti zahtjev za azil i moraju čekati dok ne budu punoljetni.

Je li to objašnjenje za "nestanak" tisuća mladih iz njihovih zajedničkih smještaja?

Taj fenomen odavno postoji. Mladi često imaju rođake i članove obitelji kojima žele ići. Problem je što ne vide drugog načina nego da sami odu. Spajanje obitelji unutar Njemačke, ali i drugih zemalja, odvija se jako sporo. Zato se mladi odlučuju sami pokušati. I zato se moraju sami snalaziti, oslanjati na bande kojima moraju platiti i koje ih tako iskorištavaju.

Nils Espenhorst je referent Saveznog njemačkog udruženja za maloljetne izbjeglice (BumF) koje bez pratnje dolaze u Njemačku.