Martiću ni manje ni više od već dosuđenog
8. listopada 2008
Na prvostupanjsku presudu od 35 godina zatvora koja je izrečena 12. lipnja prošle godine žalili su se i tužiteljstvo i obrana - tužitelji zahtijevajući da se preispita odgovara li visina kazne razmjerima zločina protiv čovječnosti za koje je Martić osuđen, a obrana tražeći oslobađajuću presudu ili zakazivanje novog suđenja.
Suci Žalbenog vijeća, kojim je predsjedavao sam predsjednik Haškog suda Fausto Pocar, prihvatili su djelomično čak šest od deset žalbenih temelja Martićeve odbrane, kao i neke od argumenata iz jedinog žalbenog temelja tužiteljstva, ali su ocijenili da to nije dovoljan razlog ni da smanje ni da povećaju kaznu.
"Zločini nisu počinjeni ni spontano niti slučajno"
Na taj način je potvrđena konstatacija Raspravnog vijeća južnoafričkog sudija Bakone Molotoa da je Martić kriv po 16 tačaka optužnice koja ga je teretila za učešće u udruženom zločinačkom pothvatu, čiji je cilj bio nasilno stvaranje srpske države na oko trećinu teritorija Hrvatske. Suci su konstatirali da ubojstva, progoni, zatvaranja i okrutno postupanje u Krajini nisu počinjeni spontano niti slučajno, već su ih organizirale i planirale vlasti takozvane Republike Srpska Krajina, na čijem čelu je bio i optuženi Martić.
Osuđen i za napade na Zagreb
Žrtve Martićevih snaga u Kninskoj krajini su mahom bili civili, starije osobe i pritvorenici, što je te zločine, kako je ocijenilo prvostupanjsko vijeće, a potvrdilo Žalbeno, činilo težim.
Martić je osuđen i za dva raketna napada na Zagreb, 2. i 3. svibnja 1995. u kojima je sedam civila poginulo, a više od 200 je ranjeno. Iako je u sedmom žalbenom osnovu naveo da nije odgovoran za tu točku optužnice, suci su kao neoboriv dokaz prihvatili izjavu medijima samog optuženog da je naređenje za taj napad osobno izdao kako bi se osvetio.
Martić je optužen još 1995., a Tribunalu se predao 15. svibnja 2002. godine. Suđenje je počelo 13. prosinca 2005., a postupak okončan 16. studenog 2006., kad je tužilaštvo zahtijevalo kaznu doživotnog zatvora, a obrana oslobađajuću presudu. Suci prvostupanjskog vijeća su smatrali 35 godina zatvora adekvatnom kaznom, a Žalbeno vijeće je tu presudu potvrdilo i učinilo je konačnom.