Masakar u Angoli još uvijek otvorena rana

„Nitko mi nije rekao zbog čega sam uhićen. Protiv mene nije vođen nikakav sudski proces. Ali policija me je saslušavala primjenjujući brutalne metode i mučenje. Mučili su me fizički i psihički", kaže José Reis, koji je napustio Angolu i sada živi u Portugalu. Kao i mnogi Angolci, koji su preživjeli 27. svibanj 1977. on je glavom bez obzira pobjegao iz svoje domovine. Sada sa svojim udruženjem „Associação 27 de Maio“ bori za prava žrtava. Mnoge obitelji ubijenih do dan danas nisu dobile smrtovnice. Mnogi ne znaju što se dogodilo s članovima njihovih obitelji i gdje su sahranjeni.

Patnja tih ljudi, koji su preživjeli masakar i teror, počela je sukobom, do kojeg je došlo između vladajuće stranke (koja se do danas održala na vlasti) i Pokreta za narodno oslobođenje MPLA, čiji su članovi pali u nemilost. Tada je počeo i masakar. Tadašnji predsjednik Angole Agostinho Neto iskoristio je priliku kako bi se oslobodio pojedinih članove svoje vlastite stranke. Tako je on, nazivajući demonstracije MPLA vojnim pučem, naredio likvidaciju brojnih članova Pokreta za narodno oslobođenje (MPLA). Ovaj pokret se ranije borio za oslobođenje od bivše kolonijalne sile Portugala. Nitko od članova pokreta, njihovih obitelji ili vojnika nije više bio siguran. Posebno su predsjedniku Angole Agostinhou Netu sumnjivi bili simpatizeri Sovjetskog Saveza. Čak su i brojni studenti, koji su bili na sveučilištima u zemljama bivšeg Varšavskog pakta, pozvani da se vrate u Angolu a potom brutalno ubijani.

Noćne more

Portugalska povjesničarka Dalila Mateus je zajedno sa svojim mužem objavila knjigu o 27. svibnju pod nazivom "Akcija čišćenja u Angoli" ("Purga em Angola"). Prikupljajući materijal za knjigu ona je uočila da su svi politički protivnici mučeni na barbarski način. Posebno su je potresli razgovori sa bivšim zatvorenicima. "Puno strahota sam čula, ali ono što su mi oni ispričali, nadmašilo je sve. Kad se sjetim tih priča, i sama imam noćne more." Dalila Mateus je kao i mnogi drugi uvjerena kako je službeno objašnjenje vlade u Angoli za masakar pogrešno. Prosvjednici, okupljeni oko Nito Alvesa nisu planirali puč. "Kada se sprema vojni udar, onda pučisti i naoružani vojnici zauzimaju sjedište predsjednika, ministarstva, policiju, poštu, kasarne i zračne luke. Demonstranti nisu imali takve planove. Bili su to samo veliki prosvjedi nenaoružanih ljudi", smatra Dalila Mateus.

Te kobne 1977. ubijeno je između 15.000 i 80.000 ljudi. Mnogi su streljani, drugima su odsijecane glave ili su mučeni do smrti. Ovaj masakr u Angoli je i dan danas tabu tema. Preživjeli još uvijek trpe posljedice. Samo nekolicina je uspjela dobiti neki veći službeni položaj, kaže Silva Mateus, voditelj zaklade „27 de Maio“, koja pokušava razjasniti masakar u Angoli. O pomirenju ili obeštećenju za žrtve za sada nema ni govora. "Vlada ne želi pomirenje. Ona kaže , sada živimo u miru. Ali to je prinudni mir, koji osigurava vojska. Sada više nema pucanja i ubijanja ali vlada nas ubija na posve drugi način", kaže Silva Mateus. Iako on misli da nema nade u pomirenje, bori se sa svojom zakladom za pomoć žrtvama da prežive i da im, koliko može, olakša život. "Dok u Angoli ne bude za svakog čovjeka dovoljno hrane, nikada neće doći do pomirenja", uvjeren je Silva Mateus, voditelj zaklade „27 de Maio“.