Miris palente u samoći Berlina

Obje knjige su ovih dana predstavljene ljubiteljima pisane riječi u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Berlinu. “Zrak je bio svjež i čist, mogao se, kako se to u ovom kraju kaže, rezati nožem. Bukova šuma svjetlucala je na posljednjim sunčevim zrakama. Da čovjek ne zna gdje se nalazi, mogao bi pomisliti da je stigao u neku zemlju iz bajke.

Spustiše se prozori na autu, duboko se udahnu zrak, a svaki dah bio je povezan sa sjećanjima. Osjeti se lagana mučnina, želudac se smanji, ali radost je velika.

Već dugo nisam poznavala imena ljudi koji su živjeli u kućama sa crvenim krovovima iza šljivika, zasađenih kraj ulice. Sve je izgledalo kao i uvijek, tako blizu, a ipak tako daleko.“

U srcu ostala Hrvatica

U knjizi 'Polenta oder Milchkaffee' (Palenta ili kava s mlijekom) Ruža Kanitz opisuje svoju sudbinu kroz lik mlade žene Lucije, njeno djetinjstvo, mladost, dolazak u Berlin, godišnje odlaske u rodno Kuterevo i susrete s obitelji. Palenta u nazivu romana je sinonim za Kuterevo, Ružino selo, u kojem je palenta tradicionalno jelo, dok kava s mlijekom asocira na Berlin. Ružino djevojačko prezime je Rončević. Do srednje škole živi u Kuterevu, a potom odlazi u slovenski Koper i završava školu tehničkog crtanja. U Berlin stiže 1982. godine tragom ljubavi njezinog sadašnjeg supruga.

„Ima trenutaka, gdje se osjećam kao Hrvatica, a ima trenutaka gdje se osjećam kao Njemica, jer ja živim više od 20 godina u Berlinu. To znači da ovdje više živim nego u Hrvatskoj, ali opet, u srcu sam Hrvatica.“

Buenos Aires glavni grad Brazila?

Ruža piše o suživotu i integraciji stranaca u Njemačkoj, temama koje su u Njemačkoj trenutno vrlo aktualne. Uz autobiografski roman „Polenta oder Milchkaffee“, Ruža je izdala i knjigu socijalne tematike „Fremde Nachbarin“, u prijevodu „Susjeda strankinja“. U knjizi je objavila razgovore sa 22 žene iz cijeloga svijeta koje su emigrirale u Berlin. Među njima je i priča Sisilije iz Brazila.

Citat „Die fremde Nachbarin“: „Sredinom 60-tih godina sam došla u Berlin sa svojom prijateljicom. Željele smo ostati jednu godinu da upoznamo Njemačku. Međutim, nađoh stalno radno mjesto u Pirinejsko-američkom institutu. Posao mi se svidio, jer sam mogla raditi na svom materinskom jeziku. Takvu sreću nemate baš svaki dan. Na tom mjestu ostala sam 32 godine.“

„U Berlinu sam bila i sretna i nesretna. Kada sam u Brazilu, nedostaju mi mnoge stvari iz Njemačke. U Berlinu sam bila samostalna, dobro sam zarađivala i mnogo putovala. Vidjela sam mnoga mjesta u Europi, ali nedostajala mi je moja obitelj. Često sam se osjećala usamljenom i imala osjećaj da me samo moja obitelj može usrećiti.“

„Samo su me jednom pozvali Nijemci. Bili su to moji susjedi Peter i Paul. Oni su bili homoseksualci. Primijetili su da za Božić nisam otišla u Brazil, pokucaše na vrata i pitaše me jesam li raspoložena doći kod njih. Pozvali su još jednu obitelj iz Šri Lanke, a ta gospođa je skuhala tako dobro jelo. To je stvarno bio prelijep Božić kod Petera i Paula.“

„Jednom me je jedan doktor pitao iz koje zemlje dolazim. Rekoh iz Brazila. A on odgovori: Da li iz Buenos Airesa? Pomislih, pa ni obrazovani ponekad ne znaju da je Buenos Aires glavni grad Argentine.“

Integraciju pomogla svekrva Njemica

Ni prve godine Ružinog boravka u stranoj zemlji nisu bile blistave. Veliki grad, nova kultura, novi ljudi i običaji. Najviše joj je pomogla njezina svekrva. “Ona mi je kazala kako se kuha, koliko se krumpira oguli i jede. U Njemačkoj svatko dobije tri do četiri krumpira, a ne koliko hoćeš kao u Hrvatskoj. Ukoliko se ide na kavicu u pola četiri, ne smiješ doći ni prije, ni poslije. Svekrva mi je bila prvi čovjek na kojeg sam se oslonila, ona mi je pomogla da se integriram na neki način.”

Suprug učio hrvatske običaje!

Na integraciju je, međutim, bio primoran i Ružin suprug. Morao se prilagoditi nekim hrvatskim običajima, uz osmjeh kaže Ruža i prisjeća se kako je tekla ta vrsta integracije? “Ne baš lako, jer u Njemačkoj ne pitaš nekoga svakog dana: Kako si? Dođi na kavu! Pokucaj na vrata, ne moraš nazvati. On je bio na početku malo ljubomoran kada odem u Hrvatsku, pa budem malo kod sestara, malo kod brata. Pitao je „Kako možete toliko pričati svaki dan?”. On to nije razumio. Ali sada se navikao, poznaje mentalitet i vrlo rado ide svake godine sa mnom u Hrvatsku.”

Ruža Kanitz trenutno radi na svojoj trećoj knjizi koju priprema zajedno s dvije prijateljice iz Ekvadora i Izraela. Nova knjiga izlazi početkom 2011. godine, a u njoj će biti objavljeni razgovori sa 20 muškaraca, doseljenika u Berlin, koji iz svog iskustva govore o migraciji, integraciji, mržnji prema strancima, nostalgiji.

Za kraj, još nekoliko redaka iz knjige “Polenta oder Milchkaffee” u kojima Ruža opisuje svoju nostalgiju za rodnim domom:

„Naredno jutro probudilo me je zveckanje iz kuhinje. Sunce je bacalo svoje prve zrake u moju sobu, prva jutarnja muha zujala je iznad moje glave. U daljini sam čula zvuk kosilice. Poznati miris palente širio se kroz svaku pukotinu naše kuće. Kako je samo dobro mirisala, božanstveno! Za doručak je uvijek bila palenta sa vrelim mlijekom, a ako bi bilo i malo vrhnja, tim bolje. Pogledah u mamin vrt. U njemu već odavno ne cvjetaju ruže, gladiole, dalije, iris ili ukrasne košarice. Vrt više nije bio tako šaren, ali je zato udomio biljke sa različitim zelenim tonovima: kadulju, tamjan, mažuran, kamilicu, mentu, pa čak i koprivu. Biljke su se sušile i koristile za čaj ili ljekovite kreme. Jedina beskorisna biljka u vrtu bio je jorgovan. Godinama nije rastao, niti je cvjetao.“

Autorica: Selma Filipović

Odg. urednik: Anto Janković