Mirovna nagrada Saulu Friedländeru

Povijest počima sa sjećanjem i ona se ne sastoji samo od podataka i činjenica. Ništa to dojmljivije ne pokazuje nego djela Saula Friedländera o povijesti holokausta, osobito njegovo epohalno djelo „Treći Rajh i židovi“. On je tu stvorio „dubinski model“ povijesti, rekao je germanist Wolfgang Frühwald u svom laudatiu: „Povijest dobiva novu dimenziju, ako se usidri u sjećanju ljudi.“

Sjećanje na raskih s humanošću

Važnost Friedländerovog djela za spoznaju stvarnosti holokausta istaknuo je i predsjednik burzovne udruge njemačkoga knjižarstva Gottfried Honnefelder:

„On je svojim djelom o Trećem Rajhu i židovima sačuvao jedan događaj za naše sjećanje, koji ne smijemo izbrisati iz sjećanja. On je to učinio na takav način koji nepojmljivo stavlja pred oči, onakvo kakvo je bilo, i koji zadržava nemir sjećanja na taj raskid s našom humanošću.“

Dojmljiva pisma

Friedländerov govor bio je ganutljiv primjer toga predočavanja. On je čitao iz pisama koja dokumentiraju povijest njegove obitelji. Među njima je bilo pismo njegove majke upućeno jednoj Francuskinji 1942. godine, s molbom da se pobrine za njezinog sina, tada desetogodišnjeg Saula:

„Ako mi moramo umrijeti, ipak imamo veliku sreću da znamo da će naše dijete biti spašeno. Dječak je jako dobro opskrbljen odjećom, donjim rubljem i obućom, a i novca je dovoljno za njega na raspolaganju. Sve ću ostaviti kod Vas, ako imate neopisivu dobrotu da mi kažete „da“.

Žrtvama dao pamćenje i imena

Roditelji su ubijeni u Auschwitzu. Saul Friedländer se kao nijedan drugi povjesničar posvetio sjećanju na holokaust. On je ljudima od kojih je ostao samo pepeo dao mogućnost da tuguju i jauču, dao im je pamćenje i imena, kako je rečeno u obrazloženju dodjele nagrade.

„Kad slušamo te jauke, onda to nije nikakvo ritualizirano sjećanje, i nama se ne manipulira nikakvim komercijalnim prikazivanjem događaja. Ti individualni glasovi nas potresaju zbog bezazlenosti žrtava, koje nisu slutile kakva ih sudbina čeka, dok su mnogi oko njih znali kakav će biti ishod, a ponekad i sudjelovali u njegovoj realizaciji.“

Sjećanje bez komercijalizacije

To je zvučalo kao odgovor dobitniku Mirovne nagrade 1998. godine, Martinu Walseru. On je tada na istom mjestu održao osporavani govor o ritualiziranom sjećanju.

Koliko je nužno sjećanje na holokaust – bez rituala, komercijalizacije i kiča – to je na impresivan način postalo jasno u Friedländerovom govoru. On je jedan od posljednjih živućih svjedoka, koji svojim vlastitim sjećanjem tom dijelu povijesti daju nužnu dubinu viđenja.