Mladi njemački "lumeni"
22. svibnja 2007
U Hamburgu su, naime, proglašeni pobjednici natjecanja «Jugend forscht» - «Mladi istražuju» i to po 42. put. Nagrade su podijeljene u sedam disciplina. Između 16 pokrajinskih pobjednika izabrani su najbolji na saveznoj razini. Mladi znanstvenici su svoje radove predstavili na nekoj vrsti sajma.
Zapravo je ono što se dogodilo u kućnom laboratoriju Johannesa Wandta bila mala nezgoda. Jer on je radio na jednom posebnom amonijakovom spoju. No, onda je sve krenulo krivo...
«Kako u svom podrumu nemam tako dobru opremu za rad, ušao mi je u reakciju kisik. Tako je došlo do reakcije koju uopće nisam htio izvesti,» priča 18-godišnji Wandt.
Umjesto plavog, izašao je crni prah. Srećom mladi istraživač ga nije odmah bacio u smeće nego ga je stavio pod povećalo i ustanovio da je nehotično stvorio nešto fascinantno: prah od sitnih magneta koji se stručno zove magnetit.
Wandt vadi jednu malu staklenu posudicu i ispod nje drži magnet. Na dnu posude nastaju fine krivulje kretanja dijelova praha i stvaraju se bizarni uzorci.
«On izgleda kao željezna piljevina, ali je prhkiji. Kada se u njega stavi prst, odmah se vidi da se ponaša kao pepeo. Ali radi se stvarno o sitnim česticama, od ispod 100 nanometara – dakle, pravim nanočesticama.»
Istraživanje iz hobija
S nekoliko kemikalija i jednom jednostavnom pumpom za akvarij Johannes Wandt je otkrio kako nastaju nanomagneti. Potencijalna korist od toga: oni se mogu otopiti u tekućini čime nastaje nešto fascinantno – tekući magneti. No, Johannes Wandt ne planira na svoje otkriće sada nadovezati neku veliku istraživačku karijeru. On ima druge prioritete.
«Sada privatno ne želim dalje istraživati jer prvo moram maturirati, poslije malo slaviti i tako to.»
No, džeparac za proslavu mature Wandt je već osigurao – žiri ga je proglasio državnim pobjednikom u kategoriji kemije i dodijelio mu novčanu nagradu od
1 500 eura.
Što su znali naši davni preci?
1000 eura je završilo i u džepu Marvina Fehrenbachera iz Sjevernog Porajnja i Vestfalije – nemali novac za jednog 15-godišnjaka. Fehrenbacher je dobio drugu nagradu u kategoriji geoznanosti, za rad koji bi se mogao svrstati u područje eksperimentalne arheologije. U stručnim člancima je učenik 10. razreda naišao na nerazjašnjeno pitanje: je li slučajnost da su koplja iz rane prošlosti imala crni drveni vršak? Jesu li naši preci vrškove koplja samo sušili ili su već znali da se njihova tvrdoća može povećati nagorijevanjem? Da bi riješio tu zagonetku Marvinu Fehrenbacheru je pao na pamet jedan praktični test. Pokazuje na stol pun komadića drva. Neki su nagoreni, a neki ne.
«Nagorene komade drva sam sam nagorio. A ovdje imamo osušene komade drva. Osušeni imaju još jednako puno vlage kao i oni koje sam ja gorenjem isušio jer sam htio znati je li tvrdoća drva nastala isušivanjem.»
Onda je uslijedio test tvrdoće. Fehrenbacher je utisnuo jednu metalnu kuglu konstantnom silom u površinu različitih komada drva. Rezultat je bio jasan:
«Drvo isušeno gorenjem svakako postaje tvrđe. I kada ono još ima oblik koplja, onda je puno prikladnije nego suhi i svježi komadi drva. Tvrđe je i ne puca i ne lomi se kao svježi ili osušeni komadi.»
Ferenbacherov zaključak: prilično je vjerojatno da su naši davni preci već znali da drvo postaje nagorijevanjem tvrđe i zahvaljujući toj spoznaji mogli su se uspješno braniti od napasnih tigrova i nosoroga.