Mladi, uspješni, aktivni i - depresivni!

Ljudi koji drže do sebe, ne samo da su uspješni na poslu i svakodnevno treniraju, nego uz to imaju i velik krug prijatelja i za svaki vikend dobivaju barem po tri poziva za razne partyje. Takvim ljudima često zavidimo, budući da oni nisu samo predstavnici suvremenog društva, već često ostavljaju i dojam voljenih osoba, prepunih neiscrpne energije, a povrh svega toga, još prilično dobro i izgledaju. No, iza tako aktivnog života, često se može skrivati depresija. Depresija koju i sami stručnjaci vrlo teško prepoznaju, budući da naizgled ti ljudi djeluju sasvim zdravo. Ne pokazuju nijedan od uobičajenih simptoma depresije, kao što su pomanjkanje energije, bezrazložna tuga, plačljivost. Upravo suprotno - često imaju sjajne ideje, uvijek djeluju dobro raspoloženi i čini se da su im svi negativni osjećaji potpuno strani....

”Ovisno o danu u tjednu - ili sam u kazalištu na probama, ili na treningu juda ili na jednom od sastanaka političkog kružoka čiji sam član. Zanimaju me razne i međusobno različite stvari, od kazališnih predstava - od čega sam ipak morala odustati kako bih napravila pauzu. Pohađala sam tečaj opuštajućeg plesa, i bavila se mnogim drugim stvarima. Ponekad odem na tečak kuhanja ili se jednostavno nađem s prijateljima pa kuhamo ili brbljamo ili se rolamo - uglavnom, uvijek sam u pokretu, kaže Cordula, koja je upravo napunila tridesetu i koja kroz svoji život vozi preticajnom trakom. Slobodnog vremena gotovo i nema, a u malobrojnim neisplaniranim satima često okuplja sve svoje, njezinog društva prikraćene prijatelje. I na koncu - oni joj se dive! Zbog njezine snage, neiscrpne energije, poslovnog položaja.

"Biti aktivan u stvari je pozitivno. Kao neurologu, uvijek mi je drago kada su moji pacijenti aktivni ili kada postanu aktivni. Upravo pacijentima koji pate od depresije aktivnost često čini dobro, na primjer ako se bave sportom ili ako pronađu neki zgodan hobby, ili da ožive neke stare interese. U tom smislu aktivnost u pravilu uvijek treba pozraviti", kaže dr. Gereon Hofflich specijalist psihijatrije i neurologije i voditelj klinike za liječenje depresije. Svojim pacijentima najčešće propisuje upravo ono s čim Cordula pretjeruje - aktivnost. Aktivnost potiče metabolizam i pomaže nam da bar na neko vrijeme zaboravimo na ružne i tužne misli. Ali, dr. Hofflich ima i pacijente poput Cordule. I kod njih dijagnoza glasi: depresija.

”Aktivnost postaje kritična onda kada se pretvori u hiperaktivnost, u hektičnu prezaposlenost, u skladu sa sloganom ”Action without satisfaction”, što ljudi često čine, a da pri tome ne osjećaju nikakvo zadovoljstvo. No to je onda već pojava koja poprima obilježja bolesti. To je onda aktivnost koju možemo opisati kao bezuspješan pokušaj borbe s depresijom”.

Prema najsvježijim podacima, trenutno čak 4 milijuna Nijemaca pati od depresije i potrebno im je liječenje. Prema podacima Njemačkog društva za psihijatriju djece i mladih, psihosomatiku i psihoterapiju, naročito su pogođene osobe u dobi od 15 do 44 godine, a njihov broj neprestano raste. Usprkos intenzivnim istraživanja, uzroci ove pojave i dalje nisu rasvijetljeni: stres, traume iz djetinjstva, manjak elementarnog povjerenja, zanemarivanje, lijekovi, nasljeđe...Relativno nesporna ipak je činjenica da je depresija zapravo bolest, koja se, kao i svaka druga, pojavljuje neočekivano i iznenada. Usprkos tome, ljudi koji pate od depresije često moraju slušati teška predbacivanja - kako bi se trebali sabrati, ne kukati, već učiniti nešto kako bi se izliječili, preuzeti inicijativu. Ponekad zaista i uspiju depresiju bar nakratko otjerati. No pritom se pojavljuje problem - osobe koje se odluče za takav pokušaj ”samoizliječenja”, poslije više ne mogu vlastitim snagama prekinuti začarani krug: ”loši osjećaji - aktivnost -još više loših osjećaja - još više aktivnosti”. Sve dok njihov organizam ne odbije i dalje sudjelovati u tom 24-satnom maratonu i počne štrajkati.

”Otputovala sam na 7 dana na Himalaju. U povratku sam imala dva noćna putovanja - busom i avionom - tako da nisam spavala. Vratila sam se u Njemačku rano ujutro i odmah sam počela raditi. Istuširala sam se i odjurila na posao. Svaka normalna osoba vjerojatno bi najprije malo legla i odmorila se. Da, to je bilo u petak, onda sam za vikend prijatelju pomagala oko selidbe, nosila teške kutije i tako to. U ponedjeljak sam već morala letjeti za Munchen, pa sam se vratila, pa sam skoro cijelu noć prosjedila za kompjuterom, da bih u utorak, pri posjetu ginekologu, jednostavno pala u nesvijest - jednostavno ”tres”, srušila sam se, kaže Marija.

Maria je fizički ”pukla” relativno na vrijeme. Liječnici su joj propisali strogo mirovanje. I to u bolnici - bez laptopa, bez mobitela, bez posjeta. Kao svojevrsni mehanizam kompenzacije, Maria je počela razmišljati o svom životu. I zaključila je da je u neprestanoj trci iz vida izgubila zaista važne stvari. Maria je i danas vrlo aktivna. Ali, sada se trudi svoju energiju promišljenije ulagati. ”Nakon vremena provedenog u bolnici, postalo mi je jasno da jako puno onoga što radim, zapravo ne želim raditi. Na primjer, kada bi mi ljudi pristupali i nešto bi od mene htjeli - primjetila sam da sam u stvari stalno bila izložena određenom pritisku izvana i stalno sam imala osjećaj da to sad moram napraviti. Nakon bolesti postala sam osjetljvija na to i počela sam se pitati što zaista želim a što ne. Tu sam osjetljivost ubrzo izgubila, ali sada znam da ima jako puno toga što uopće ne želim raditi.”