Može li Europa definirati svoje granice?

Sve do razdoblja 2004.-2007. godine mentalna zemljopisna karta koja je imala i konačne granice Europske unije bila je javna tajna, i nije bila za raspravu. Uzimano je zdravo za gotovo kako u Bruxellesu tako i u većini glavnih gradova da se treba nastaviti teritorijalna ekspanzija Unije sve dok ona ne pokrije cijeli kontinent, osim Rusije. Teritorij bi eventualno trebao pokrivati jednaki prostor kao i Vijeće Europe, jedina institucija koja je eksplicitno odredila svoje granice i to 1994.godine.

Scenarij maksimalnog širenja pokazuje viziju organizirane Europe pothranjene administracijom SAD-a kao i nastavak američkog europskog projekta i to se čini zaista upečatljivim. To su potvrdili američki predsjednici od Billa Clintona do Baracka Obame koji u obraćanju Ankari naglašava da ostaju pri stajalištu koje je imao i Geroge W. Bush.

Dvije škole proširenja

Istina je da, ako se stanje promatra iz ugla Bruxellesa, perspektiva pristupanja je bila efikasan način promoviranja reformi. Prihvaćanje acquisa communautaire-a imalo je modernizirajući efekt u usporedbi s Napoleonskim Code Civile-om. To je zapravo ključ za moć institucionalizirane Europe koja snagom svojih financijskih resursa i mogućnosti za priznanje naroda i promociju elita nudi institucije koje se vode načelom jednakosti članica.

Ona je čimbenik jamstva suverenosti i proširene sigurnosti, čak i više od toga, vidi da nacionalni interesi zemlje traže da i susjed postane član istog kluba, osim na istoku. Pri tome dolazi do ekstremnog nacionalizma što se može vidjeti u primjerima Mađarske i Slovačke, Slovenije i Hrvatske, te Grčke i Turske. Međutim, metoda europeizacije sada je suočena s tvrdokornom i trnovitom političkom situacijom koja nažalost prevladava na Balkanu i istočnoj Europi. Zbog toga, smatraju analitičari, tradicionalna metoda proširenja više se ne može primjenjivati bez nekih promjena.

Sumnje u kraj europskog procesa nakon proširenja 2007. godine

Premda je povijesno opravdano, proširenje iz 2004. godine provedeno je bez posebne političke komunikacije na strani političkih lidera, i provedeno je a da se nije postavilo u povijesni i geoplitički kontekst – bila je to priča bez riječi. Upravo je to dovelo do sumnja da je to kraj europskog procesa. Takve sumnje nastavile su se oko institucionalnih poteza u razdoblju od 2005.-2009. a doživjele su svoj vrhunac proširenjem 2007. godine kada su u članstvo ušle dvije istočnobalkanske države. Tada je to doživljeno kao kraj i odbijanje vođenja ozbiljne rasprave o konačnim granicama Europe. Time je otvoren put za alternativne scenarije iz SAD-a.

Moglo se pojaviti nekoliko različitih geopolitičkih ideja institucionalizirane Europe ali nisu, sve do 2004. godine. Ako je politički cilj stvoriti entitet koji se temelji na povijesnom i geokulturnom jedinstvu koji može nadići nacionalna rivalstva, tada je članstvo u Uniji rezervirano za njegove izumitelje i za susjedne zemlje koje dijele iste vrijednosti (pravne i vjerske tradicije), čime se stvara zajednica od oko 30-ak zemalja okupljenih oko Njemačke i Francuske. To je pogled koji dijele pokreti demokršćanske provenijencije i onih koji su okupljeni u Europskoj pučkoj stranci, ali to nisu svi: srednjoeuropski i skandinavski zastupnici u Europskom parlamentu žele integrirati istočne granice. Središnji kriterij je europski identitet koji se definira kroz kulturu i vrijednosti. S takvim mjerilom Turska, koja ima muslimansko civilno društvo, ne bi se našla u toj zajednici. Međutim, pitanje granica Europske unije ne može se definirati samo i isključivo preko Turske s kojom pristupni pregovori traju već četiri godine.

Ako je pak s druge strane cilj da se metodološki promovira suradnja među različitim narodima, a istovremeno daju prioriteti određenim interesima, tada proširenje ne bi trebalo poznavati granice osim onih na zapadnoj strani Rusije. To su razmišljanja liberala i pojedinih socijaldemokrata koji su privrženi sekularizmu i promoviranju primjernih demokratskih islamskih snaga, ali i euroskeptici koji naginju geoekonomskom scenariju i prije svega Washingtonu. Britanski ministar vanjskih poslova David Miliband još u Bruggeu u studenom 2007. godine favorizirao je upravo ovakav pristup, hvaleći ga kada europski prostor interesa opisuje kao nešto što uključuje Sjevernu Afriku, istočnu Europu i Bliski istok.

Granice Europe i politika prema Balkanu

U konačnoj analizi na pitanje “granica Europe” ne može se odgovoriti bez slijedećeg pitanja: koje su krajnje željene granice Europe u njezinom institucionalnom obliku kao Europska unija, a to znači gdje su geopolitičke zapadne granice Rusije koje bi odgovarale Europljanima i koje politike bi se trebale primijeniti prema Balkanu, Ukrajini i Turskoj? U slučaju zapadnog Balkana, koji je podijeljen, osim Hrvatske, tu se nalazi šest država i protektorata, a idući pristupni pregovori morat će inzistirati oko jednog specifičnog zahtjeva: morat će se baviti rješavanjem 25 glavnih bilateralnih pitanja koja dijele zemlje regije i koje sežu od pitanja ratnih zločina koja se nalaze pred Haaškim sudom ili tužbi pred Međunarodnmim sudom pravde preko pitanja nestalih osoba i povratka izbjeglica pa sve do gospodarskih, vjerskih, diplomatskih, carinskih i graničnih pitanja kao i neriješenih pitanja sukcesije.

EU još uvijek treba raditi oko solidne politike prema Turskoj koja ne završava u institucionalnim pitanjima pristupa. U interesu Europe potrebno je stvoriti trajan geopolitički savez sa Turskom koja predstavlja euro-orijentalnu regionalnu silu koja će eventualno biti članica Unije ili ne, ali će se uvijek morati s njom računati. Ne postoje naznake da bi turske elite bile spremne prenijeti suverene ovlasti u korist članstva u Uniji. No one neće posustati u svojoj strategiji europeizacije zemlje, unatoč Europi.

Poznavajući konture Europe

Rasprave oko granica ne vode se toliko između Europske unije i Turske koja se nalazi u procesu europeizacije i koja će biti sposobna za integraciju na dugi rok, već se radi prije svega o debati unutar Europske unije o tome, gdje je kraj europskom projektu, prije svega da li bi Unija trebala biti integralna politička unija ili zajednica država.

Obnova politika Europske unije u pogledu kontinenta i njegovih granica bit će prvo pitanje u kojem će novi visoki predstavnik za vanjsku politiku odnosno europski ministar vanjskih poslova morati pokazati jasan pravac: na koncu, kako netko može upravljati poslovima u svijetu a da ne zna konture mjesta o kojem i u čije ime govori?

Autor: Alen Legović, Bruxelles

Odg. urednik: Anto Janković