1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Moja Europa: Apolonija 2019

Christopher Nehring
20. listopada 2019

Možda stagnacija nije uvijek katastrofa, nego koji put ima i svoje dobre, umirujuće strane. I to je na neki način znakovito za Europu u godini 2019. smatra Christopher Nehring u DW seriji Moja Europa

https://p.dw.com/p/3RXzW
Bulgarien Badeort Sozopol am Schwarzen Meer
Foto: BGNES

U starom ribarskom selu Sozopolu na bugarskoj crnomorskoj obali, uz staru rivu se redaju barovi i restorani. Odmah iza drevnog ulaza u mjesto iznad uvale, stoji jedno ogromno stablo smokve ispod kojeg su dvije drvene klupe. Odavde se iz duboke sjene pruža pogled na zaljev na kojem leži Sozopol. Do mora vode kamene stepenice.

Posljednji put sam na ovim klupama sjedio prije deset godina, u rujnu 2009. Tada, u Bugarskoj koja je tek primljena u Europsku uniju, sam po prvi puta posjetio kulturni festival Apolonija koji se svake godine početkom rujna održava u ovom omiljenom turističkom odredištu. I tako sam se opet, nakon 10 godina našao ovdje na festivalu Apolonija u Sozopolu, sjedim ispod krošnje stare smokve i razmišljam o tomu što se, i je li se uopće, išta promijenilo u posljednjih 10 godina. I o tomu što bi to moglo značiti za ideju zvanu Europa.

Jedno ime i njegovo porijeklo

Odmor na plaži i kulturni festival: koji put je temelj jedne dobre ideje vrlo jednostavan. To su vjerojatno na umu imali i bugarski umjetnici kada su 1984. u vrijeme Hladnog rata osnovali ovaj festival nazvan po grčkom bogu umjetnosti Apolonu. U malom Sozopolu, 30 minuta južno od lučkog grada Burgasa i jedan sat sjeverno od granice s Turskom. Od tada Apolonija okuplja umjetnike raznih grana: plesača, slikara, kazališnih glumaca i redatelja, filma i glazbe. I bugarskog folklora. 2019. se slavi 35 godina postojanja ovog festivala: šest pod komunističkim režimom a posljednjih deset kao ponosna članica Europske unije.

Već su se samim imenom, u vrijeme kada su bugarski komunisti provodili svoj etnocentrični nacionalizam, osnivači festivala povezivali s paneuropskom idejom i grčko-rimskim antičkim naslijeđem. Grčko-rimski naziv koji je trebao biti ispunjen bugarskom kulturom. Jesu li utemeljitelji ovaj princip nacionalne kulture unutar paneuropskog okvira doživljavali kao kontradiktornost, kao tihi protest protiv izolacionističke politike socijalističkog vrha ili jednostavno kao izraz „jedinstva različitosti“, kako glasi slogan Europske unije, danas nije poznato. Možda je tu od svega pomalo.

„Apolonija – bugarski festival“

Christopher Nehring, Historiker, Berlin (©Susanne Schleyer / autorenarchiv.de)
Povjesničar Christopher NehringFoto: Susanne Schleyer/autorenarchiv.de

Pod ovim znakom je Apolonija započela s radom u trenutku kada je Europa bila razdvojena Željeznom zavjesom. Pritom su turistički centri na obali Crnog mora od šezdesetih godina prošlog stoljeća bili mjesto susreta ljudi iz cijele Europe. Pod suncem i uz pivo, pržene srdelice i šopsku salatu, ovdje su se družili Europljani s juga i sjevera, s istoka i zapada.

Unatoč tomu je Apolonija bila i ostala jedan bugarski kulturni festival. I danas na 35. rođendan članak koji najavljuje festival završava uzvikom: „Apolonija – bugarski festival!“. Na pozornicu se uglavnom penju bugarski umjetnici, a i inozemni gosti festivala se mogu nabrojati na prste. Jezik Apolonije je bugarski, prijevoda ili titlova nema. Među umjetnicima koji ovdje nastupaju su i međunarodno poznata imena poput autora Georgija Gospodinova. Međunarodni umjetnici se uglavnom pojavljuju u likovnim ili glazbenim sekcijama. Ove godine su se tako ovdje našli umjetnici poput argentinskog plesača tanga Mattiasa Gonzaleza ili diksiland banda američkih vojnika stacioniranih u Europi.

„Glazba i ljubav“

Ausstellung von Andrej Daniel in Sozopol
Umjetnost na ApolonijiFoto: BGNES

Ove predstave sam pomalo svjesno izbjegao, ali sam zato posjetio dva kazališna komada jedne kazališne trupe iz Sofije i dva koncerta (jazz klavir, i klasika violončelo). Obje kazališne predstave su se pokazale kao veliko razočaranje, koje je moja susjeda u publici opisala kao „, vulgarno kreštanje bez inspiracije“. No zato su oba koncerta, održana u arheološkom muzeju, bila pravi užitak. Upitan što misli o europskom duhu Apolonije, jazz pijanist Živko Petrov je odgovorio „“Glazba i ljubav“. Iako postoje i dubokoumnije misli o europskoj ideji, ovo je ipak bio dobar opis. Izgleda da jezik glazbe, kako za bugarske tako i za međunarodne goste, 2019. mnogo lakše prenosi poruku nego bilo koji razgovor.

Uoči mog puta za Burgas autobusom, koji, usput rečeno, košta kao i prije deset godina (5 leva/2,50 eura), sam još jednom sjeo na istu klupu ispod smokvinog stabla. Jedan znak jasno daje do znanja da je ovo mjesto u sklopu jednog bugarsko-turskog infrastrukturnog projekta obnovljeno novcem Europske unije. Dakle i ovdje jedan paneuropski okvir za nacionalni sadržaj. Još jedan simbol za stanje Europe.

Apolonija je prošla, jednu specijalno europsku dimenziju ovog vrlo bugarskog festivala nisam uspio pronaći i ja se u Sozopolu osjećam ni manje ni više europski nego prije deset godina. Možda je to, mislim si, signal za stagnaciju europske ideje. Nakon toga se okrećem istim prženim srdelicama, istom tanašnom bugarskom pivu i gledam u isto prekrasno more. Možda stagnacije i nije uvijek jednaka katastrofi nego koji put ima i svoje umirujuće strane. I to je nekako znakovito za Europu u godini 2019.

Christopher Nehring, rođen 1984. je znanstveni voditelj Njemačkog muzeja špijunaže u Berlinu. Studirao je istočnoeuropsku i noviju povijest u Heidelbergu i St. Petersburgu a 2016. je doktorirao na temu povijesti tajnih službi. Njegova najnovija knjiga nosi naziv: „77 najvećih mitova o špijunaži“.