Domovina: odraz izgubljenog raja

„Odakle dolazim - s Istoka ili sa Zapada?" – to su me pitali na jednoj zabavi povodom pada berlinskog zida u Saskoj. Riječ je o studentima iz švicarskoga kantona Graubündena koji su posjetili partnersko sveučilište u Mittweidi (između Leipziga i Dresdena). Za potrebe zabave na kampusu disko-klub je zidom od stiropora podijeljen na dva dijela – u jednom se puštala „istočna" glazba, dakle šlageri i marševi, a u drugoj glazba iz „zapadnih" 80-ih, rock, pop i Peter Maffay. Na ulazu je svatko upitan odakle dolazi – s Istoka ili Zapada? Ovisno o odgovoru, svatko bi dobio odgovarajući pečat na ručni zglob i upućivan je u „svoju" polovicu dvorane. U ponoć je, uz veliku euforiju, zid potrgan i izgažen, Istok i Zapad su se pomiješali i počeli se zabavljati uz istu glazbu – najnovije hitove.

Vraćam se na početak. Kada su me pitali odakle dolazim, za mene je bilo jasno: rođena sam u Rumunjskoj, u komunističkom istočnom bloku, znači, dolazim s Istoka. Dobila sam odgovarajući pečat i uputila se u „istočnu" polovicu dvorane. Opušteno sam igrala uz marševe čiji su me patriotski tekstovi uveseljavali, ali uspjeli su me i dirnuti. U jednom trenutku sam pogledala prema vratima i ugledala svoje studente kako pokušavaju pregovarati sa ženom na ulazu. Oni su odbijali čitavu igru s pečatima i htjeli su da im bude dozvoljeno zabavljati se u obje polovice dvorane. „Mi smo iz Švicarske" rekao je jedan od njih, više ozbiljno nego u šali: „mi smo neutralni". Rekla sam im da odu u zapadnu polovicu, jer ćemo se u ponoć ionako svi ponovo susresti i zajedno zabavljati.

Ali, studenti su se naljutili na mene. Jer, ja sam dala da mi udare pečat prije nego što sam se konzultirala s njima. Jer, ja sam bila jedna od njih, i trebalo je da se najprije konzultiram s njima kako bismo našli rješenje koje će zadovoljiti sve.

Ova epizoda me je nagnala da nanovo definiram pojam domovine: s onu stranu pečata i domovinske glazbe, domovina je mjesto na kojem se nešto može postići, na kojem je netko aktivan građanin. Kao osoba s dvostrukim državljanstvom (rumunjsko i švicarsko) ovdje bih rado citirala definiciju domovine koju je dao Ured za integraciju moga grada Züricha: „Svaki čovjek ima različite identitete i različite domovine. (...) Zadaća Švicarske je da želi biti domovina. (...) Potrebno nam je mnogo Švicarki i Švicaraca, što god oni još bili."

Šteta što Švicarska nije dio Europske unije. U švicarskoj demokraciji je ponikao poneki mlad građanin koji bi aktualnim diskusijama o domovini koje se vode širom Europe mogao dati solidan doprinos. Na primjer, da domovina u prvom redu predstavlja zajednicu vrijednosti.

Kao Švicarka i, zahvaljujući rumunjskom podrijetlu, građanka EU-a, osjećam da sam u privilegiranom položaju, da mogu preuzeti funkciju mosta. Trenutno smo svjedoci teške krize, naša društva gube dah i izložena su svakodnevnoj buci izvikivača parola. Ono što nam je trenutno potrebno jest kultura rasprave. Pojam domovine je u našem navodno civiliziranom svijetu u javnom diskursu popraćen konotacijama kakve postoje u religiji: postoji skrušenost, i uvijek su tu oni koji su u potrazi, ali većina govornika želi upečatljivim rečenicama temu obuhvatiti odjednom, kao da njihovo stajalište važi za sve, i ljute se zbog neznanja onih koji se s njima ne slažu.

Oni koji govore u svoje ime podrazumijevaju da govore u ime svih, diskurs je obilježen strahovima i željama, a jezik ne odgovara realnosti, pun je izraza koji otežavaju diferenciranje, na primjer „zemlja dolaska", „druga domovina" ili „novi građani".

U našem kulturnom nasljeđu već postoje odlične definicije domovine. Meni se jako sviđa kako toj temi pristupa film „Građanin Kane" – u njemu je ispričana priča o medijskom mogulu Charlesu Fosteru Kaneu, od njegovog djetinjstva, preko društvenog i političkog uspona, te njegovih veza i ljubavi, sve do smrti koju je dočekao kao prebogat, ali usamljen čovjek. No, reporter, kroz čije pripovijedanje mi pratimo Kaneov život, nikada neće shvatiti što znače Kaneove posljednje riječi: „ružin pupoljak". Jer, „ružin pupoljak" je bio njegova domovina, domovina koju je ugledao u svojim posljednjim trenucima, prije nego što je ona, u obliku starih sanjki iz djetinjstva, zajedno s ostalim predmetima koji su smatrani bezvrijednim, završila u vatri.

Taj osjećaj pripadnosti domovini sam opisala i u mom posljednjem romanu „Primarni osjećaj nevinosti" – pripovijedam o tome što domovina i emocionalna topografija mogu učiniti. „Ružin pupoljak" kod svakoga ima drukčiji oblik. Ponekad se probudim noću i u tami tražim jednonogi stolić moje bake na kojem je stajao kristalni vrč s vodom; voda je svijetlila i bacala svijetle zrake na zidove. Sve je bilo tiho i mogla sam se ponovo prepustiti snu.

Nikada više poslije toga nisam našla mir tih noći. Izrastamo iz primarnog osjećaja nevinosti i ugodne naivnosti, ali zato postajemo netko tko svoj svijet može oblikovati prema slici izgubljenog raja: domovina se može naći – svuda.

Dana Grigorcea, rođena 1979., švicarska je književnica rumunjskog podrijetla i filologinja. 2011. je debitirala romanom „Baba Rada", koji je napisala na njemačkom jeziku. 2015. je objavila roman „Primarni osjećaj nevinosti".