1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Mračni science fiction zagrebačkog Berlinca

14. listopada 2011

Damir Lukačević je jedan od najuspješnijih redatelja stranog porijekla u Njemačkoj. Ovih dana se u njemačkim kinima prikazuje drugi dugometražni film Berlinčanina rođenog u Zagrebu pod nazivom „Transfer“.

https://p.dw.com/p/12r4a
Damir Lukačević
Damir LukačevićFoto: Philipp Schumann

Mladoliko lice iza velikih naočala, vedar znatiželjan pogled, Damir Lukačević ostavlja na prvi pogled dojam odraslog dječaka, a ne odraslog čovjeka u petom desetljeću života. Glas miran i odmjeren, misao na hrvatskom danas mu je, kako kaže, nešto sporija nego na njemačkom jeziku, koji je prvi put čuo sa četiri godine, kada je napustio rodni Zagreb i došao u Stuttgart.

Nostalgija za Slavonijom

Vrijeme koje mu se urezalo u sjećanje, ne po lijepom. „Sjećam se da sam kao dijete bio malo traumatiziran. Došao sam u potpuno stranu zemlju, oca sam jedva poznavao jer je jako puno radio, a i majka, ja sam stalno morao biti u vrtiću. Nisam znao njemački, ljudi su bili čudni, kao i hrana. Nedostajala mi je baka iz Slavonije, ali se to nakon nekoliko godina promijenilo.“ Sve se promijenilo nabolje, kaže, kad je došao na studije u Berlin. Veliki grad ga je potpuno fascinirao, bio je ponosan što se uspio upisati na odsjek režije Njemačke filmske i TV-akademije. Još kao dijete je sanjao o tome i u svojoj tadašnjoj naivnosti, dodaje, nikad nije sumnjao da će mu to i uspjeti. Primljen je tek nakon drugog pokušaja, ali je primljen. Odakle ljubav i nadarenost za kinematografiju?

Utjeha u Komandantu Marku i Zagoru

„U obitelji nismo imali nikoga, ali za mene je jedna stvar bila važna, jer sam primijetio da postoji jedan drugi fascinantni svijet, pored onog mojih roditelja, koji su živjeli suh i monoton život, u kome je bilo važno raditi i štedjeti novac. Razonoda i umjetnost nisu igrali gotovo nikakvu ulogu. Ja sam za sebe otkrio svijet glazbe, filma, priče. U to vrijeme sam jako puno čitao stare jugoslovenske stripove, komandanta Marka, Zagora, malog rendžera, pogotovo su priče u ono vrijeme bile važne.“

Redatelj na setu filma "Transfer"
Redatelj na setu filma "Transfer"Foto: Kinostar Filmverleih

I Damir Lukačević u svojim filmovima obrađuje i prerađuje priče, i svoje životne. Dosad je snimio pet kratkih i dva dugometražna filma. Prvi je film „Povratak“, snimljen 2004. godine s Vlastom Knezović i Mustafom Nadarevićem u glavnim ulogama. Je li bilo teško angažirati ovako poznate glumce za prvjenac? „Bilo je dosta jednostavno, zato što je Mustafa poznavao moje filmove i volio ih, a volio je i ulogu. Ja sam puno gledao naše filmove, hrvatske, bosanske, srpske, da malo upoznam taj naš svijet i naše glumce. Vlastu sam poznavao samo kao mladu ženu i tek sam je upoznao na jednoj audiciji kad smo ustanovili da ona i Mustafa jako dobro zajedno pašu.“

Proboj "Povratkom"

Prvi dugometražni film je polučio i prvi veliki uspjeh: „Povratak kući“ ("Heimkehr") dobija brojne nagrade: za režiju, scenario i kameru. Mladom redatelju hrvatskih korijena tema se, kako kaže, sama po sebi nametnula: „Radi se o jednoj gastarbajterskoj obitelji u Stuttgartu , koja se želi vratiti u domovinu. Mene je pritom zanimao taj moj background ali i situacija mojih roditelja koji su došli u jednu stranu zemlju, što su dobili a što izgubili“.

Scena iz filma "Transfer"
Scena iz filma "Transfer"Foto: Kinostar Filmverleih

Ova tematika jako zaokuplja redatelja i čovjeka Lukačevića, življenje između dva svijeta, u sebi i oko sebe. U Njemačkoj se, kako kaže osjeća dobro, mada sebe smatra "Hrvatom s njemačkom putovnicom". Ovim temama će se, dodaje, još zasigurno baviti i u nekim budućim projektima. No, pokreću ga i mnoge druge. Najbolji pokazatelj je njegov posljednji film, science-fiction drama pod nazivom „Transfer“. Ova SF drama je dobila brojne nagrade publike i kritike, između ostalog na filmskim festivalima u Los Angelesu, Bruesselu i Pragu, te nagradu savezne zemlje Baden Württemberg za najbolji film 2010. „U mom filmu se radi o bijelim starim milijunašima koji kupuju tijela mladih, zgodnih, zdravih Afrikanaca, da bi u njihovim tijelima dalje živjeli svoj osobni život. Mene je uvijek fascinirao taj žanr jer se radi o budućnosti ali reflektira i strah i želje sadašnjosti. “

Autorica: Begzada Kilian

Odg. ur.: N. Kreizer