Mrtva trka protiv vremena - i smisla

Čast prve države uopće koja je odlučila pomaknuti vrijeme pripada carskoj Njemačkoj: odlučeno je da 1. svibnja 1916 satovi budu pomaknuti sa 23 sata na ponoć. Izgleda da to spada u već očajničke pokušaje prikupiti resurse za I svjetski rat - sa poznatim rezultatom. Slično je i sa pomicanjem satova koji se sada provodi i kojeg je potakla energetska kriza u sedamdesetima: već odavno je dokazano kako nikakve uštede energije ne postoji, jer koliko god da se možda uštedi na svjetlu uvečer, toliko - ako ne i više, se potroši i na grijanje ujutro i na uređaje za klimatizaciju u dugim ljetnim danima.

Pomicanje satova se uvelo - topovska salva na sreću nije

Ali nisu pruski birokrati bili prvi koji su se tome dosjetili. Po čitavom svijetu su se javljali mislioci koji su bili uvjereni kako će taj potez riješiti sve probleme. Teško je reći, stručnjak kojeg područja bi uopće mogao biti kvalificiran davati mišljenje o korisnosti ljetnog i zimskog vremena ali možda na dnu ljestvice bi mogao biti stručnjak za jezik, kakav je na primjer bio Nijemac Eduard Engel. On je još 1892 objavio članak o prednosti pomicanja satova kako bi se imalo više vremena uvečer, iako je tadašnja Njemačka još imala problema uopće imati jedinstveno vrijeme - bez obzira koje. Englez William Willett je barem bio poslovan čovjek kojeg je zaboljelo srce što se ujutro rasipa dnevno svjetlo - kako je i naslov članka kojeg je objavio 1907 "The Waste of Daylight". Ipak; idejni otac se smatra i jedan od otaca američke nacije, Benjamin Franklin. On je još 1784 objavio "Ekonomski projekt redukcije troškova rasvjete" ali valja dodati da to nije jedina ideja američkog mislioca koju bi se moglo svrstati u rubriku bizarnosti. Svaka čast njegovim istraživanjima električne energije i optike, ali Franklin je također predlagao da se radnici ujutro bude topovskom paljbom. Na sreću, ta ideja ipak nije našla put u svakodnevnicu.

Nikakva ušteda i golemi troškovi

Ali promjena vremena jest - iako je to povezano sa golemim logističkim troškovima, osobito od kako su Amerikanci od prošle godine odlučili krenuti vlastitim putem. Naime, njihov "Daylight Saving Time" počinje tri tjedna ranije nego "normalno" i završava tjedan dana kasnije - kako bi mališani mogli za "Halloween" pokupiti više slatkiša. Doista: najglasniji zagovornik američkog posebnog puta bila je industrija slatkiša iako posebna prilagodba komunikacija, prometa i transakcija sa Sjedinjenim Američkim Državama u tom prijelaznom razdoblju košta najmanje 2 milijarde dolara.

Ali i inače su troškovi golemi: samo njemačke željeznice moraju smisliti, što da rade sa oko 50 vlakova koje voze u vremenima koji jednom u godini "nestanu" a na jesen prema zimi se "stvore ni iz čega". Još ni danas, decenijama od kako je 1977 većina zemalja Europe uvela "zimsko" i "ljetno" vrijeme, poduzeća nisu jednoglasna što da rade sa radnicima koji rade tu noć: jedni doista plaćaju prema broju sati, drugi paušalno tvrde kako se to kroz godinu ionako sve izjednači.

Za razliku od ljudi koji poslušno - i možda uz poneki izraz koji ne treba ponavljati u medijima, mijenjaju vrijeme na svojoj budilici druga živa bića takve promjene nipošto ne razumiju. Poljoprivrednici dobro znaju da im je pametnije da i ne dođu svojim kravama ove nedjelje "po novom vremenu". Ali istinu za volju, treba reći da ovaj kaos sa vremenom u rijetkim izuzecima ima i pozitivnu stranu.

Ima i pozitivnih primjera promjene vremena

Tako je bilo 5. rujna 1999 u Izraelu. Iz čitavog niza razloga, palestinsko područje Zapadnog Jordana ne uvodi zimsko vrijeme istovremeno kao i Izrael. Tako je ispalo da je tada Izrael već uveo zimsko vrijeme - ali teroristi koji su došli sa područja Zapadnog Jordana su postavili satne mehanizme svoje dvije bombe po još uvijek ljetnom vremenu. Očito se nitko nije sjetio pitati, po kojem vremenu se sve to treba namjestiti. Cilj su bila dva autobusa - ali su obje bombe eksplodirale još u rukama terorista. Troje ekstremista je poginulo a ostalih žrtava nije bilo.

I na koncu, koliko god da gotovo svi znaju kako je to pomicanje vremena i skupo i neučinkovito - jedva da se išta može učiniti upravo iz inercije. Dakako da sve zemlje svijeta nemaju "ljetno" vrijeme: što ste bliže ekvatoru, to je ionako besmisleno. Ali njemački Liberali su nedavno u parlamentu postavili pitanje ukidanja tog običaja i dobili odgovor: to još može biti jedino odluka čitave Europske obitelji. A ona očito ima pametnijeg posla nego gledati na sat i pričati o vremenu.