Napredak! Napredak?
Na papiru sve izgleda dobro: pet članica Vijeća sigurnosti s pravom veta i druge važne države, među njima Njemačka, dogovorile su u New Yorku prijedlog rezolucije o Siriji. Ova rezolucija predviđa da u roku od šest mjeseci u Damasku bude formirana prijelazna vlada - i najkasnije za godinu i pol budu održani novi izbori. Sudbina sirijskog predsjednika Bašara al-Asada za sada je izostavljena. Rusija i Iran podržavaju i dalje režim u Damasku. Američki predsjednik Barack Obama je jasno rekao da Asad može biti partner u pregovorima samo tijekom prijelaznog razdoblja. Neslaganje oko toga što dalje s Asadom je, dakle, ostalo.
Kolika je vrijednost ove rezolucije UN-a pokazat će se u drugoj polovici siječnja. Onda će se u Ženevi za istim stolom naći predstavnici Asadovog režima i pobunjenika. Oni koji se ovih dana međusobno pokušavaju ubiti trebaju dakle konstruktivno surađivati i uopće zajedno vladati. Može li to uspjeti? Sumnjičavost je velika - na svim stranama.
Sumnjičavost je velika i zato što su Asadovi protivnici sve samo ne jedinstveni. Sekularne ili strogo islamističke snage imaju sasvim različite predodžbe o budućnosti Sirije. Saudijska Arabija je prije nekoliko dana pokušala okupiti sunitske pobunjenike - sa skromnim uspjehom. Jedan njemački list je savez sirijske oporbe, koji je formirala Saudijska Arabija, nazvao "Geisterallianz" (Savez duhova - op. ur.). Ako dakle čak ni milijuni koje izdvaja Rijad ne mogu okupiti sirijsku oporbu ni na kratko vrijeme, kako to onda može poći za rukom međunarodnoj zajednici?
Saudijska Arabija i Iran podržavaju rezoluciju u najmanju ruku službeno. Ipak papir trpi sve. Rijad i Teheran jedan drugoga promatraju s nepovjerenjem. Rezolucija o Siriji je u tom smislu malo toga promijenila.
Razlike između SAD-a i Turske
Istovremeno vlada nejedinstvo i između Amerikanaca i Turaka oko toga treba li, i ako treba onda koliko, podupirati Kurde na sjeveru Sirije. Washington ih smatra saveznicima u borbi protiv terorističke milicije "Islamske države". Obamina administracija želi Kurdima i dalje slati novac i oružje. Upravo to alarmira Ankaru. U konačnici jedan dio sirijskih Kurda surađuje sa PKK-om - intimnim neprijateljem Ankare. Do sada je SAD-u i Turskoj uspijevalo tu temu držati "ispod površine". Pitanje je međutim, koliko dugo još - osobito ako Kurdi prilikom određivanja sirijske budućnosti budu imali važnu riječ.
Rizika da projekt "Mir za Siriju" i nakon rezolucije UN-a ne uspije ima mnogo. Bio bi veliki napredak ako bi u idućim tjednima u najmanju ruku zašutjelo oružje. Do sada je od nejedinstva međunarodne zajednice profitirala samo "Islamska država".