Navijačice na muškim nogometnim utakmicama

Radikalni navijači rimskoga nogometnog prvoligaša Lazija šokirali su prošli tjedan javnost, i to ne samo talijansku, zahtjevom da se žene više ne približavaju prvim redovima na njihovoj najdražoj tribini. Uslijedile su žestoke reakcije. Oglasili su se i mnogi ljubitelji toga kluba koji ne razmišljaju jednako o odnosima među spolovima i rodovima. Izdvojit ćemo odgovor jedne redovnice, inače vatrene navijačice Lazija. Ona je potpisnicima tog zahtjeva poručila da ju i na sljedećoj domaćoj utakmici slobodno mogu očekivati na glavnoj tribini ultrasa u - prvom redu.

No, ovom prilikom nam pažnju više privlači odjek te društvene polemike u Hrvatskoj. Ne samo zato što je njena reprezentacija nedavno osvojila svjetsko srebro. Naprotiv, tad se još i moglo steći dojam o razmjernoj ravnopravnosti na tribinama, s obzirom na veći broj žena negoli je inače stanje u hrvatskom nogometu. A i nadalje govorimo isključivo o publici na muškom nogometu, onome dominantnom. Pa, kakva situacija po toj osnovi vlada među hrvatskim ljubiteljima nogometnog nadmetanja, od kola do kola u prvenstvu? Prvo što generalno upada u oko jest prilična neposjećenost stadiona, smanjen interes za igru uživo, te je i teže govoriti o nečem širem među navijačima.

Demokracija se proteže i na pitanja odnosa među spolovima

Prvo smo se stoga obratili dvjema trenutno najpotentnijim skupinama u Hrvatskoj. Već tradicionalno najbrojnijim fanovima Hajduka, dakle, i manjoj, no brojčano stabilnoj grupaciji navijača Rijeke. Potonja udruga, Armada, nažalost nam nije odgovorila na upit poslan e-mailom na službenu adresu. Više smo sreće imali s organizacijom Naš Hajduk. Ona je poznata i po činjenici da se izborila za pravo navijača da biraju veći dio klupskoga nadzornog odbora te posredno tako odlučuju i o upravi. Kao što ćemo vidjeti – ili kao što se već vidi na utakmicama Hajduka - demokratizacijski procesi nisu im stali samo na tome.

S uzorima u modelu upravljanja klubovima u njemačkoj Bundesligi ili među španjolskim sociosima, Naš Hajduk posljednjih godina tako već premašuje 40 tisuća članova. Kao što su nam rekli predstavnici udruge, članstvo je lani ubrajalo i oko 6100 navijačica. „Vjerujemo kako će ta brojka iz godine u godinu rasti. Što se stava udruge tiče, ali i našeg djelovanja, možemo reći da ne postoji nikakvo razlikovanje po spolu. Žene aktivno i ravnopravno sudjeluju i u operativnom radu udruge", naglasili su predstavnici Našeg Hajduka.

Ima žena u muškom nogometu, ali ima i onih koji to ne vide

Osim svakodnevnih aktivnosti, kako doznajemo, Naš Hajduk je bio i organizator izložbe „Žene na tribinama" koja je za cilj imala upravo istaknuti broj članica, njihovu ulogu u radu udruge, kao i na tribinama. Uz ovaj članak objavljujemo neke od fotografija s te izložbe koje veoma rječito govore o našoj temi, u autorstvu Maje Prgomet. „Vrijedi istaknuti", dodali su iz Našeg Hajduka, „i da značajan broj Društava prijatelja Hajduka u Hrvatskoj i šire na vodećim mjestima ima žene te da brojne članice sudjeluju i u organizaciji aktivnosti na terenu."

Izvan tog ambijenta, pak, teško je s izrazitijom vedrinom gledati na društveni položaj žena u hrvatskom nogometu. Indikativno je utoliko bilo čuđenje nad pojavom menadžerice Ive Olivari u vodstvu te na klupi hrvatske muške nogometne reprezentacije u Rusiji, i to u emisiji javne televizije HTV. No to raspoloženje u studiju uravnotežio je bivši reprezentativac Robert Prosinečki, svojim – kontra-čuđenjem. Naime, on još dobro pamti da je Iva Olivari uz istu reprezentaciju još od 1992. godine. A na sve to se medijskim komentarima nedavno osvrnula i Marija Ćaćić, feministička analitičarka s podrobnim uvidom u sportska zbivanja.

Žene su apsolutno kadre uživati u nogometu, igrati i navijati

Ćaćić nam je kazala da ju ultrasi Lazija ne iznenađuju, znamo li za njihove ranije rasističke, antisemitske i fašističke ispade. No što ih je moglo ponukati na eksplicitnu zabranu pristupa ženama u prve redove? „Dva su moguća razloga: prezir prema ženama i paternalizam. Prvo, zato što oni drže da žene ne mogu biti prave navijačice, jer obično same nikad nisu igrale nogomet te ga stoga ne mogu razumjeti. Nadalje, žene pozicioniraju u odnosu na sebe, muškarce, pa u proglasu govore o 'ženama, suprugama i djevojkama'. Jedne su one koje na tribine dolaze jer traže partnera, druge zato da mu udovolje."

„Obje skupine prema njima nisu u stanju ni razumjeti igru niti osjetiti isti stupanj strasti kao muškarci. Nogomet je muška stvar, stadion mjesto na kojem se dokazuje muškost u odnosu na druge muškarce“, rekla je Marija Ćaćić, dodajući kako u ovom slučaju ipak nije bio posrijedi eventualni zaštitnički motiv prema ženama. Kad je riječ o hrvatskom prvenstvu, naša sugovornica je optimistična: „Kod nas sve više žena prati nogomet, pa se na tribinama vremenom može stvoriti osjećaj pripadnosti i zajedništva među svim navijačima. Tome svakako doprinosi osvještavanje činjenice da su i žene apsolutno kadre uživati u nogometu kao igračice i navijačice.“