Ne euro, čak ne i nacionalni, nego novac – grada

Bristol je već dugo predvodnik u alternativnim pokretima. Poznat je po svojim hipijima, po svojim gradskim farmama, po angažiranom uličnom umjetniku Banksyu... A poznat je i po svom projektu koji je počeo još prije sedam godina: Bristol ima svoj novac, bristolsku funtu.

Je li to novac? Po definiciji, to je univerzalno prihvaćeno sredstvo naplate potraživanja. Njime se može kupovati roba, njime se mogu vratiti dugovi i njega se može štedjeti. On jest velikim dijelom prihvaćen u Bristolu – a građane očito nije niti briga što se njime ne trguje na burzi u Hong Kongu ili Buenos Airesu. Zaboga, on ne vrijedi niti u Londonu, pomislit će neki ekonomist i krenuti u smijeh. Kakav je to onda „novac"?

Ali i tom ekonomistu će smijeh zastati u grlu – ako još malo razmišlja. Novac ne zna geografiju, zajednička europska valuta ne zna niti za nacionalne granice. Obzirom na novac, nema baš nikakve razlike između rajčice iz Nizozemske ili Španjolske i rajčice iz susjedovog vrta. I koju je uzgojio vaš susjed, a ne mizerno plaćen nadničar na dalekoj plantaži. Novac je auto-cesta globalnog tržišta i trke za dobiti međunarodnih koncerna, a mi smo čak prestali razmišljati kako bi to mogao biti i problem.

Dobro i za gospodarstvo i za okoliš

„Ako razmišljate ekonomski, onda to znači da novac ostaje na ovom području i završava cirkulirajući u samo jednom gradu", kaže nam jedan trgovac u kavani lokalne gradske farme. „Zato to za mene itekako ima smisla i potiče lokalno gospodarstvo."

A bristolska funta čak i nije nastala zbog nekakvog lokal-patriotizma, nego iz želje zaštiti okoliš: janjetina iz Novog Zelanda je proputovala pola zemaljske kugle dok nije došla na vaš tanjur. Proizvodi plaćeni bristolskom funtom i mogu biti samo takvi koji su i stvoreni tu, u Bristolu i tek možda kilometar od vaše kuhinje.

Zato nije čudno što se ta ideja tako proširila u ovom gradu koji je oduvijek bio utočište alternativaca. Werburgh City Farm je također nastao početkom sedamdesetih kao utočište tadašnje „Djece cvijeća" koji su tamo uzgajali ekološke proizvode i koja redovito isporučuje svoje proizvode lokalnim poduzetnicima. Bristolska funta je zato logičan nastavak tih težnji, objašnjava Sarah Flint sa te farme: „To je nešto što raste i raste i svakako ljude tjera da razmisle: sad imam taj novac i sad ću ga potrošiti na lokane proizvode. I važno je imati tu lokalnu ideju pred očima."

Naravno da je točno što će o tom novcu misliti „velika" ekonomija: to je tek pola koraka od puke trampe, razmjene robe za robu i nešto slično se može naći u raznim alternativnim komunama koje teže imati i trošiti samo ono što im je doista potrebno. Naravno da uvijek ima stvari koje su ipak potrebne i koje dolaze izdaleka – pogotovo dok trebamo benzin i naftu. Ali treba razmišljati što nam to doista treba od stvari iz dalekog svijeta i to svakako služi zaštiti okoliša.

Trgovački lanci tu dolaze do svojih granica

Ciaran Mundy je jedna od kreatorice bristolske funte i kaže kako je koristi mreža od oko 2000 poduzetnika i trgovina. „Kako bi opskrba hrane i drugih proizvoda ostala na jednom području i kako bi se izbjegla potrošnja energije za njen transport iz čitavog svijeta, tu je bila potrebna intervencija u sam sistem i kroz različite sektore ekonomije. To je bio jedan od razloga zašto je rođena bristolska funta."

Ona je zapravo nastala nakon pobune i nemira koji su izbili kad je Tesco, najveći trgovački lanac u Velikoj Britaniji, odlučio otvoriti podružnicu u četvrti Strokes Croft, poznatoj po svojoj alternativnoj sceni. Ideja je maltene genijalna u svojoj jednostavnosti, jer trgovački lanci će uvijek pobijediti nudeći proizvode jeftinije. Ali nekakv lokalan novac – što će im to uopće?

„Lokani" i „regionalni proizvodi" su postali brend i takvih trgovačkih lanaca i na tom lokanom domoljublju i oni dobro zarađuju – ti proizvodi su u pravilu nešto skuplji od „običnih". Ali zapravo, trgovački lanci ne znaju što da počnu sa lokalnim proizvođačem hrane. Vratimo se rajčici: susjed je ubrao 200, 300 kilograma. Čak i u kooperativi je to možda nekoliko tona.

Ali trgovački lanci sa više stotina prodavaonica trebaju partnera koji će im jamčiti nekoliko desetaka, možda i stotina tona rajčica – i to svakog dana, od siječnja do prosinca. Na primjer, svaki Nijemac u prosjeku godišnje pojede oko 27,5 kilograma rajčica. Plantaže su jedine koje mogu uopće zadovoljiti njihovu potrebu u opskrbi trgovina. A lokalni poljoprivrednik može zaboraviti na tih „nekoliko" rajčica iz svog vrta.

Lokalno, ali i sa „običnom" funtom

Werburgh City Farm je nedaleko od Gloucester Road punom malih i neovisnih trgovina i prvotna želja je bila da svi prihvate takav gradski novac. Ali to se nije dogodilo. Mnogi mali trgovci ga prihvaćaju, ali kao što nam objašnjava Carlotta: „Razmišljala sam o tome, ali život ide pa tako jednostavno to ne napravite". Njena prijateljica Fatima misli kako se on nije previše raširio „jer morate razmišljati gdje da ga nabavite."

Ipak, mnogima je taj novac otvorio oči za glavni problem. Tako i Laura tek ponekad koristi bristolsku funtu „ali ja ipak kupujem samo lokalne proizvode", brzo dodaje. „Tako novac koji je stvoren u gradu i ostaje u gradu umjesto da ode multinacionalnim kompanijama."

Osim tih gradskih trgovina i obrtnika, gradski službenici Bristola mogu izabrati primati plaću ne u britanskim, nego u bristolskim funtama. Bivši gradonačelnik Bristola, George Ferguson je demonstrativno odlučio primati plaću samo u gradskom novcu i tako je to ostalo za vrijeme čitavog njegovog mandata, od 2012. do 2016.

Kreatori bristolske funte se hvale kako je i ona pomogla da je taj grad 2015. bio proglašen Ekološkom prijestolnicom Europe. Coco Kanters istražuje takve komunalne oblike plaćanja tvrdi kako je baš ona već „najveća i najinstitucionalnija (lokalna valuta) u Europi."

To je ipak i više od trampe

Tim više, što u Bristolu to nije tek lokalno platežno sredstvo kakvo se uvijek iznova pojavljuje u vremenima krize i kad zapravo nitko nema novaca. Ne treba dugo da se pojave nekakve markice, bonovi ili nešto slično koji čine jednostavniju puku trampu – najčešće usluga i to se vidjelo i u ovoj krizi ponegdje u Grčkoj. Otprilike: krojač dođe brijaču i tako vodoinstalater brijaču popravi cijev, jer mu je krojač popravio hlače. Tako nešto će se pojaviti i ako vlada hiperinflacija kad se na „običan" novac uopće ne može računati – to se dogodilo i u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata.

Ali bristolska funta je nešto drugo: ona ne samo da ima ekološku ideju, nego jest oblik potpore lokalnom gospodarstvu na način kakav zaobilazi bilo kakve propise o zabrani državnih i komunalnih potpora privredi. Jer podupiru ih sami građani grada. Zato i američki aktivist Robert Swann u svom eseju Uloga lokalnog novca u regionalnom ekonomskom razvoju još sredinom osamdesetih piše da „emisijom vlastitog novca, dobivamo veliki poticaj lokalnoj samodostatnosti, većoj sigurnosti, većoj zaposlenosti i trajnijoj ekonomiji."

Ipak, izvanredni profesor ekonomije Bristolskog sveučilišta Jo Mitchel nije baš posve uvjeren u smisao ovakvog novca. Jer da bi on doista imao značajniji utjecaj, onda bi i ljudi morali na neki način promijeniti svoje ponašanje. „Nisam siguran da je to ovdje slučaj. Mislim da bi ljudi koji kupuju lokalne proizvode i koriste bristolsku funtu, kupovali lokalne proizvode i bez takvog novca."

I ukupan volumen je prilično skroman: oko 5 milijuna i 790 tisuća eura donacija od njegovog uvođenja 2012. – za grad od 460 tisuća stanovnika nije osobito mnogo. Ali broj trgovina koji prihvaćaju taj novac i dalje raste i on će i dalje podržavati lokalno gospodarstvo i ekološku svijest.