Nekažnjena "Akcija inteligencija"

Maria je za svog supruga Władysława odabrala najtopliji pulover koji je mogla pronaći. Brzim koracima se približavala ogradi vojarne na Gdanjskoj ulici u gradu Bydgosczcu (njemački Bromberg) koju su Nijemci preimenovali u Ulicu Adolfa Hitlera. Sa suprugom je razmijenila nekoliko riječi, vremena je bilo malo. Čuvari improviziranog tranzitnog logora su brzo otjerali suprugu zatočenog učitelja Władysława. Bio je 31. listopada 1939.

Osam godina kasnije Maria je u rukama držala isti pulover koji je tog dana odnijela suprugu. No pulover je umrljan ilovačom. Od Władysława ni traga. U masovnoj grobnici se nalazilo 350 ubijenih od kojih je samo njih 40 moglo biti identificirano.

Crno-bijela fotografija

Do tog dana Władysławova obitelj nije mogla saznati ništa o njegovoj sudbini. Nakon rata su slučajno pronašli jednu fotografiju koja pokazuje nesretnog učitelja kratko prije smrti. Na njoj je Władysław u istom puloveru koji mu je supruga dan prije donijela, s rukama na pozadini glave, zajedno s još nekoliko muškaraca. Svi su oni ubijeni hicem u potiljak i zakopani u masovnoj grobnici u četvrti Bydgosczca Fordon koja je kasnije nazvana Dolinom smrti. Bilo je to na blagdan Svih svetih 1939.

"Moja baka je znala da je djed mrtav kada je vidjela sliku. Nijemci joj nisu htjeli reći gdje je. Lagali su joj da je poslan na rad u Njemačku. Ja ovu fotografiju znam od svog djetinjstva. To je tragično i šokantno. Uvijek iznova u meni budi emocije. Ona pokazuje lice čovjeka koji zna što ga čeka", govori Marek Bieliński,  Władysławov unuk i profesor biologije na Sveučilištu u Bydgoszczu.

I dok je obitelj ubijenog Władysława tugovala, u njemačkom Recklinghausenu je jedan improvizirani saveznički sud Jakoba Lölgena, jednog od čuvara u nacističkom logoru, kaznio novčanom globom od tadašnjih 2.000 maraka zbog članstva u tajnoj policiji Gestapo. No kaznu nikad nije platio jer je sud zaključio da je godina dana u ratnom zarobljeništvu bila dovoljna kazna. Sud međutim tada nije znao da je u međuvremenu pedesetogodišnji časnik sudjelovao u egzekucijama u Bydgoszczu.

„Akcija Inteligencija"

Lölgen je 1938. poslan na zadatak prvo u okupirani Gdanjsk, a zatim i u Bydgoszcz gdje je postavljen na čelo specijalne postrojbe 16 koja je bila zadužena za progon lokalnih elita.Čelnici tzv. Trećeg Reicha su htjeli eliminirati poljske elite jer su se pribojavali da će im sprječavati potpuno porobljavanje Poljske i njezinih stanovnika.Zbog toga su u prvim danima rata u sklopu tzv "Akcije inteligencija" likvidirani odvjetnici, učitelji, liječnici. Prema nekim procjenama, preko 60.000 osoba. 

Postrojba kojom je zapovijedao Lölgen je likvidirala 349 osoba. "Akcija uperena protiv poljske inteligencije je gotovo okončana. Tijekom posljednjih tjedana je likvidirano 250 osoba koje su se istakle kao mrzitelji Nijemaca i njemačkog", napisao je časnik Gestapoa u svojim bilješkama.

Revni policijski časnik je 1949. prošao kroz tzv. proces denacifikacije i ponovno počeo raditi u policiji. Do odlaska u mirovinu 1957. Lölgen je radio kao voditelj kriminalne policije u Trieru.

Skandalozna presuda

Njemačko pravosuđe je protiv Lölgena i njegovog ratnog suradnika Horsta Eichlera sredinom šezdesetih pokrenulo proces zbog pokolja u Bydgoszczu. Lölgen se branio tvrdeći da je od svog pretpostavljenog tražio premještanje u Gdanjsk, ali da je to odbijeno. Isto tako, kako je rekao, mu se zaprijetilo da će biti poslan u koncentracijski logor ako ne bude izvršavao naređenja u Bydgoszczu.

Lölgen je tvrdio da je samo izvršavao naređenja te da sam nikada nije sudjelovao u likvidacijama. Sud je došao do zaključka kako nema dovoljno dokaza da se dokaže da Lölgen ne govori istinu i zato je 1966. donio oslobađajuću presudu.

Dieter Schenk, autor mnogih znanstvenih radova na temu njemačkih zločina u Poljskoj ovu presudu smatra skandalom i smatra da Lölgenu nije prijetila opasnost u slučaju odbijanja izvršenja naredbi.

Djed Jakob

"Djeda Jakoba se sjećam kao brižnog i duhovitog koji se rado igrao s nama", sjeća se jedan unuk Jakoba Lölgena koji je zamolio da mu ne navodimo pravo ime pa ga zato zovemo Andreas. „Ne želim da se moje ime povezuje s čitavom pričom", kaže Andreas koji se tek nedavno počeo baviti biografijom svog djeda. "Isprva sam bio šokiran, zatim sam pokušao shvatiti je li zaista mogao odbiti izvršenje naredbe. I koliko god sam pokušavao za njega naći neko opravdanje, činjenice su govorile suprotno", govori Andreas. 

Da se danas sudi, siguran je Andreas, presuda bi bila drugačija. "Tadašnji suci su isto tako bili dio nacionalsocijalističke prošlosti", kaže Andreas. O tomu što je djed radio u ratu, u obitelji se nikada nije pričalo.

Epilog

Jakob Lölgen nije nikada kažnjen za svoja zlodjela. Nakon umirovljenja je živio mirnim životom na zapadu Njemačke. Dobrovoljno se angažirao u Udruzi za njegu grobova njemačkih vojnika. Umro je 1980. u jednom staračkom domu pored Kölna.

Marek Bieliński nikada nije upoznao svog djeda. Jedino što mu je ostalo su uspomene: pisaći stol, bočica za tintu i pečat s inicijalima WB. Ostalu imovinu, između ostalog i bogatu biblioteku, su spalili Nijemci. 1947. su posmrtni ostaci žrtava likvidacija pokopani na "Brežuljku slobode".

Ovaj članak je dio serije reportaža pod nazivom "Krivnja bez kazne". Radi se o zajedničkom projektu poljske redakcije DW-a i medija Interia i Wirtualna Polska.