Između depresije i nade

"Izgubili smo sve naše snove", tužno kaže Punya Gajurel. Ured direktora škole u nepalskom selu Mailchaur nalazi se drugom katu zgrade kojoj je vlada nakon potresa 25. travnja 2015. godine jačine 7,9 stupnjeva po Richteru, zabranila pristup. „Negdje smo morali nastaviti rad. Ovo je jedina prostorija koja nam je preostala“, kaže Gajurel. Prostorija se nalazi iznad zidova oštećenih potresom koji su se zbog tereta savili kao da su od gume i djeluju kao da će sve u svakom trenutku srušiti.

Provizorne učionice

Nastava se više ne održava u zgradi čiju je izgradnju financirala njemačka humanitarna organizacija "Nepalhilfe Beilngries" i koja je svečano otvorena 2013. godine. Zgradu sada treba srušiti. Blizu 400 učenika u Mailchauru već godinu dana nastavu pohađa u provizornim učionicama čiji su zidovi od bambusa, a krov od lima. U takvim učionicama nastavu pohađaju skoro svi učenici u Sindhupalchowku u kojem je "Nepalhilfe Beilngries“ u posljednja dva desetljeća izgradila 20 škola.

U oblasti, 70 kilometara istočno od glavnog grada Nepala, Katmandua, potres je ostavio dubok trag. Više od 3.500, od ukupno 9.000 poginulih u potresu, živjelo je u Sindhupalchowku. U selima koja se nalaze u brdskim područjima srušeno je 80 do 90 posto kuća.

Zarazne bolesti

Većina ljudi u Sindhupalchowku i dalje živi u improviziranim kolibama. „Zarazne bolesti praćene povraćanjem ili proljevom se šire jer se u prihvatnim centrima na vrlo malom prostoru nalazi veliki broj ljudi“, kaže Sabina Parachuli. 25 godišnja liječnica radi u bolnici u Chautaru, koja je zapravo jedan veliki šator. Bolnička zgrada je u potresu toliko oštećena da da se bez opsežnih zahvata ne može koristiti.

Letargična vlada

Stanovništvo u Sindhupalchowku je umorno od čekanja pomoći iz Katmandua. Dvanaest mjeseci je prošlo otkako se dogodio razorni potres, ali se u regiji skoro ništa nije obnovilo. Glavne ulice u Chautarai izgledaju kao da se potres desio jučer. O nekom odlučnom procesu obnove nema ni govora. Stanovništvo se žali na letargičnu vladu. „Ustvari su nam morali pomoći što su prije mogli“, kaže Parachuli i dodaje „ vlada se samo bavi politikom, umjesto da pomogne gdje je potrebno“. Zbog toga pomoć dolazi vrlo sporo i gotovo nema napretka. „Više se ne uzdamo u vladu. Jednostavno pokušavamo od sebe dati najbolje što možemo“.

Situacija se pogoršala tijekom zime, a sve kao posljedica blokade granice s Indijom, kojim je etnička grupa Madhesi prosvjedovala zbog novog ustava u zemlji. Uvoz iz susjedne zemlje je izostao. Litra benzina odjednom košta 500 rupija, oko pet eura. Ne ponestaje samo goriva nego i lijekova, životnih namirnica i građevinskog materijala. Pomoć za područja pogođena potresom je gotovo prekinuta.

Mnogo psihičkih bolesnika

U međuvremenu je blokada granice okončana. Međutim, situacija se još nije poboljšala. Sabina Parachuli i njene kolege u bolnici imaju pune ruke posla. „Još uvijek imamo velikih medicinskih problema“, kaže mlada liječnica i dodaje: „Oni, koji su tada povrijeđeni, još uvijek se nisu u potpunosti oporavili, nego imaju problema, prije svega s udovima. Oni su tada operirani i još uvijek nisu u stanju voditi normalan život. Često su bili jedini koji su se brinuli za prihode u obitelji. Sada ništa ne zarađuju. O njima se sada mora brinuti rodbina“. Mnogi u Sindhupalchowku pate od posttraumatskog poremećaja“, kaže Parachuli. Neki su vrlo depresivni jer su u potresu izgubili rodbinu, kuću ili cjelokupnu imovinu. Parachuli procjenjuje da u bolnicu dođe samo oko 30 do 40 posto psihički oboljelih osoba: „ U našoj seoskoj zajednici su psihički bolesnici stigmatizirani i često diskriminirani“.

Naviknuti na podrhtavanje tla

Nakon potresa su i djeca u Sindhupalchowku bila u šoku. „Prije nepogode sam gledala nasmijana i sretna dječja lica. Nakon toga su ona bila tužna“, sjeća se Shailaja Kasaju. 27 godišnja učiteljica engleskog jezika je u seoskoj školi u Sangachoku počela raditi dva tjedna prije potresa. Djeca su bila toliko traumatizirana da su i na manje podrhtavanje tla iskakali kroz prozore provizornih učionica.

„U međuvremenu su navikli na takvu situaciju i znaju kako mogu doprinijeti vlastitoj sigurnosti u slučaju potresa“, kaže Shailaja Kasaju. Nakon razornog potresa je zabilježeno još 400 manjih jačine četiri ili više stupnjeva. Oni ne prestaju. To je razlog što mnogi u Sindhupalchowku strahuju da bi ti potresi mogli biti prethodnica drugih, još razornijih.

Još nema svjetla na kraju tunela

„U oblasti Sindhupalchowk još ne možemo govoriti o normalnom životu“, kaže Sabina Parachuli. „Naravno da postoji svjetlo na kraju tunela. Međutim, tunel nije ravan, on ima i zavoje. Svjetlo ćemo vidjeti tek kada dođemo na mjesto gdje je tunel ravan. Do tog mjesta još nismo došli. Međutim, nadam se da će nam i to uskoro poći za rukom“, kaže Parachuli.

Novinar DW-a, Stefan Nestler, autor ovog teksta, nakon potresa u Nepalu je pokrenuo humanitarni projekt "School up!". Doniranim novcem

je planirana izgradnja škole srušene u Thulosirubariju u oblasti Sindhupalchowk. U svom blogu Nestler izvještava o napretku projekta.