Nepoznata strana Roya Lichtensteina

Roy Lichtenstein se nije ustručavao ni od čega. 1963. se "uhvatio" Picassove slike "Žene Alžira" i - preslikao je. Ili bolje rečeno - jedan dio te slavne kubističke slike. Ironično je nazvao: "Žena Alžira". Iz daleka bi čovjek doista rekao da je ona "pravi Picasso" - tek izbliza se vidi da je riječ o "pravom Lichtensteinu". Jer tek iz blizine su prepoznatljive crne točke, zaštitni znak majstora pop-arta.

Lichtensteina je privlačila opća poznatost ovih slika pa je na neki način to slično onome što je radio sa stripovima ili s obradom predmeta iz svakodnevnice, objašnjava kustos izložbe u kelnskom Muzeju Ludwig Stephan Diederich: "Manje ga zanima samo umjetničko djelo, a više predodžba koju ima običan promatrač ovog djela".

Reciklaža kao lajtmotiv čitavog stvaralaštva

Baš kao i kod svojih slika iz stripova, Lichtenstein i u ovoj obradi drugih umjetničkih djela kombinira točke s plošnom bojom i crnim konturama. U početku je crtao točke rukom, kasnije je počeo koristiti šablone. Do 70-etih godina je "preslikavao" umjetnička djela jedan za jedan, na primjer "Kupačice" Paula Cezannea ili "Ples" Henrija Matissea. Kasnije ga zaokupljaju popularni umjetnički pravci: kubizam, futurizam, nadrealizam.

I iako se recikliranje provlači kroz čitavo stvaralaštvo Roya Lichtensteina, većina slika koje se mogu vidjeti u Kölnu nepoznata je čak i dobrim poznavateljima umjetnosti. "Izjednačavanje Lichtensteina s njegovim stripovskim slikama imalo je za posljedicu da su svi drugi aspekti njegovog stvaralaštva pali u drugi plan, tako da čak i na izložbama na kojima su ove drukčije slike bile izložene, nikada fokus nije bio na ovom aspektu koji je jednako obilježio njegovo stvaralašto kao i stripovi. On je središnji lajtmotiv kroz čitavo Lichtensteinovo djelo", tvrdi kustos izložbe u Kölnu Diederich.

Progon autora iz djela

Taj propust iskoristio je sada Muzej Ludwig. Mnoga ključna djela u njega su stigla iz velikih muzeja poput MoMe u New Yorku ili iz Zaklade Lichtenstein. "Djevojka sa suzom" je na primjer mješavina stripa i nadrealizma. Motiv je "posuđen" od Renea Magrittea ali i Mana Raya: oko iz kojeg teče suza. Kod Lichtensteina iz suze veselo raste jedan plavi pramen kose.

Majstor pop-arta istražuje remek-djela povijesti slikarastva, prerađuje ih u robu za mase, a skriva sebe kao autora. "Ideja koja se zapravo krije iza ovih obrada je želja da se autorski rukopis potpuno progna iz djela, što je neka vrsta reakcije na apstraktni ekspresionizam. On je htio umjetnost koju mogu proizvoditi svi i svugdje i tako je došao na ideju o izdvajanju standardne tehnike iz mehaničke proizvodnje slika. Za njega su točke objektivna obrada površine slike", objašnjava Diederich.

"Umjetnost kao motiv"

Začudno je, pak, s obzirom na sve to da je Roy Lichtenstein do svoje smrti prije 13 godina ostao klasični slikar: njegova platna nisu nastajala brzo i mehanički, već se akribično pripremao za svoj rad. Tražio bi motiv, radio skice, njih bi s dia-projektorom projicirao na zid i tek bi onda radio šablone. Njegovu ljubav prema slikarstvu najbolje utjelovljuje serija "Brushstroke" kojom se otvara izložba u Muzeju Ludwig i na neki način stoji kao simbol za moto izložbe: "umjetnost kao motiv".

Ova izložba se izvrsno uklapa u kelnski kulturni pejzaž jer Muzej Ludwig ima u svom fundusu vrlo značajnu zbirku pop-arta i posjeduje brojna ključna djela samog Lichtensteina, među njima ikone poput "M-Maybe" i portreta plavuše koja čeka svog dečka poznatog kao "kelnska Mona Lisa".

Autorica: Sabine Oelze/dd

Odg. ur.:A. Šubić