Neprofitni mediji i dalje zanemareni

Baš kao i u brojnim drugim slučajevima, neprofitne medije u Hrvatskoj prate relativno dobri zakoni, no čini se da tu prestaje sve ono dobro što možemo reći u ovoj priči. O brojnim problemima neprofitne medijske scene su raspravljali novinarski profesionalci i aktivisti civilnoga društva okupljeni na okruglom stolu „Uloga i status neprofitnih medija“. Događaj su u ponedjeljak (31. 01) u Zagrebu organizirali Udruga za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda Cenzura Plus iz Splita i Hrvatsko novinarsko društvo.

Naime, u Hrvatskoj ne samo da su zanemareni neprofitni, javni i mediji zajednice, već je gotovo u potpunosti zaboravljeno neprofitno novinarstvo kao temelj kvalitetnog javnog informiranja. Takozvani mainstream mediji su sve tabloidniji, no tiraže im neobjašnjivo padaju, pa se postavlja pitanje trebaju li komercijalni mediji postati neprofitni kako bi ostvarili profit. Ovom zgodnom doskočicom je predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka ukazao na svu zbrku hrvatskog medijskog prostora u kojem su neprofitni mediji, prvenstveno portali i radijske postaje, potpuno zanemareni.

Relevantni i siromašni

Jedan od njih je i portal H-alter nastao udruživanjem takozvanih otpadnika iz korporativnih medija sa studentima i hrvatskom inteligencijom, koji je u zadnjih pet godina postigao zavidan uspjeh kao portal kojemu se vjeruje. Iako je zasnovan na profesionalnom novinarstvu koje se bavi relevantnim temama, u potpunosti lišen žutila i banalnosti, H-alter jedva preživljava i to zahvaljujući novinarima-volonterima. „U proteklih pet godina svi marketinški pokušaji su padali u vodu, budući da smo za većinu potencijalnih oglašivača s jedne strane bili premali i premalo čitani, dok smo s druge strane bili politički preradikalni“, objasnio je glavni urednik H-altera Toni Gabrić dodajući da je to najgora moguća kombinacija.

Jedina stvarna podrška je, napominje Gabrić, došla od Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva koja sada pokriva oko 30 posto sredstava potrebnih za održanje medija. Uz sve to, neprofitni su mediji prisiljeni prijavljivati projekte na razne natječaje organizacija, fondova i tvrtki što je dvojbena korist za sam medij. Naime, prema Gabrićevim iskustvima, takvi su projekti tematski usko postavljeni, a ponekad su ih izravno i neizravno donatori pokušali iskoristiti kao vlastiti PR.

Novi zakon – dobar, ali beskoristan

Iako se načelnik Odjela za europske integracije Ministarstva kulture Tomislav Jelić pohvalio kako je Zakon o elektroničkim medijima iz 2009. godine pohvaljen u Bruxellesu, realno gledano, njegovim se donošenjem nije učinio nikakav konkretan pomak na hrvatskoj medijskoj sceni. Sada, možda, jasnije znamo tko sve može osnovati neprofitni medij, no mogućnosti su i dalje ostale iste. Naime, dobar dio neprofitnih medija izlaz iz besparice vidi u Fondu za pluralizam medija u kojega se slijeva 3% prihoda Hrvatske radio televizije iz sredstava pretplate. Sredstva su to koja, prirodom stvari, trebaju financirati upravo javne i neprofitne sadržaje. No, novi zakon prepoznaje isključivo radijske i televizijske programe, a pri tome ne čini razliku između komercijalnih i neprofitnih. Portali su tako, još jednom, ostali po strani, a pravi se paradoks dogodio u slučaju nezavisnih radijskih i televizijskih produkcija koje svoje programe emitiraju u sklopu komercijalnih postaja.

Bogatima još više novca

Iako komercijalne programe oplemenjuju javnim i relevantnim sadržajima, neprofitne produkcije se nemaju pravo natjecati za sredstva iz Fonda pa na temelju njihovog rada dvostruku korist ubiru upravo komercijalne postaje. Ukazala je na to Željana Buntić-Pejaković iz Udruge Cenzura Plus koja i sama proizvodi televizijske emisije emitirane na lokalnim komercijalnim postajama. Osim što mora namaknuti novac za proizvodnju programa, Cenzura plaća i komercijalnim postajama njegovo emitiranje, dok istovremeno iste postaje dobivaju novac iz spomenutog Fonda koji je prošle godine podijelio gotovo 31,4 milijuna kuna. Hrvatska, u takvim okolnostima, nema niti jednu neprofitnu televiziju, a neprofitnih radijskih postaja je tek 6. Mahom se radi o školskim i studentskim programima. Do neprofitne radijske ili televizijske postaje je težak put jer država nije odredila kvotu frekvencija raspoloživih za neprofitne medije. Tako se, upozorava ravnatelj Agencije za elektroničke medije Zdenko Ljevak, na natječajima bore male siromašne udruge i bogati poduzetnici.

Kaos na medijskoj sceni

U tom srazu, gotovo u pravilu, gube oni koji žele osnovati neprofitni medij, dok se u praksi od profitnih medija ne traži ni ispunjavanje zakonskog minimuma služenja lokalnoj ili korisničkoj zajednici. Tako Hrvatska ne pamti slučaj kada je Agencija za elektroničke medije oduzela koncesiju nakladniku koji nije ispunio zakonom predviđenu kvotu programa od javnog značaja. Štoviše, nikoga ne zabrinjava ni programsko umrežavanje lokalnih radijskih ili televizijskih postaja u polunacionalne ili nacionalne mreže, čime se, zasigurno, postiže veća marketinška atraktivnost programa, no u konačnici gube lokalne zajednice kojima se servira jedinstveni program potpuno suprotan funkciji lokalnog medija.

Za sve je kriva politika

Uz postojeće zakone i političare ne može se učiniti puno. Ako je vjerovati predsjednici saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije Željki Antunović, ne može se učiniti gotovo ništa. Svoje pesimistične prognoze temelji na mišljenju da Sabor ne obavlja svoju ustavnu funkciju, a ta je, uz donošenje zakona, i praćenje njihove provedbe.

„Saborska većina kojom se donose odluke u demokratskim parlamentima, bila ona lijeva ili desna, još uvijek je pod utjecajem stranaka. Odnosno, izvršna vlast ima neustavnu, ali u praksi daleko veću, ingerenciju i sve se događa po nalozima i volji koja dolazi iz izvršne vlasti“, tvrdi Antunović. I tako izgleda da pred hrvatskim neprofitnim medijima, za sada, nema svjetla na kraju tunela. No zabrinjava i činjenica da uz posve zanemarene neprofitne medije i sve brojnije konzumente tabloidnih formata i bezvrijednih informacija, ni komercijalnim medijima ne cvjetaju ruže.

Autor: Siniša Bogdanić, Zagreb

Odg.ured: Željka Telišman