Ni dobit nije dovoljna da bi se spriječilo zatvaranje pogona

Jer to je jedan od najmodernijih pogona za proizvodnju ovog metala u Europi koji je u 30 godina svog postojanja ne samo osigurao egzistenciju za svojih 450 radnika, nego i ostvario barem jednu milijardu eura dobiti – i nikada, baš nikad nije poslovao s gubitkom. Ali ni to međunarodnim vlasnicima nije dovoljno.

Formalni povod: cijena struje

Povod za zatvaranje „Hamburger Aluminium-Werka“ je – teorijski – istek ugovora o dobavi električne energije, koji je bio sklopljen u doba kada je struja bila kud i kamo jeftinija nego što je danas. U proizvodnji aluminija oko 40 posto troškova čini cijena električne energije i ako bi HAW morao plaćati ne više 34 eura po megawatt-satu nego barem 45 eura, vlasnik ove tvornice, kojega čine koncerni Norsk Hydro iz Norveške, Amag iz Austrije i Alcoa iz Sjedinjenih Država, uvjereni su kako pogon u Hamburgu onda više ne može poslovati uspješno te bi samo kvario ukupnu bilancu koncerna. A ona je i više nego sjajna: Evin Reiten, predsjednik norveškog koncerna Norsk Hydro, objavio je „najbolji tromjesečni rezultat svih vremena“, a dobit je samo u godinu dana porasla za 69 posto.

No, kada međunarodni vlasnici govore o sve skupljoj struji u Njemačkoj, onda su valjda zametnuli papirić s podacima koliko je u međuvremenu porasla i svjetska cijena aluminija. Jer sve je veća potraga za tim metalom i taj će se trend i nastaviti – procjena je kako će sa sadašnjih 30 milijuna tona za deset godina svjetsko gospodarstvo trebati 40 posto više, oko 42 milijuna tona. Ali u Hamburgu su se već počele gasiti prve od ukupno 270 ćelija za elektrolizu, jer – kako se čulo u Oslu – „nema načina da taj pogon ostane rentabilan“.

Šest nula nije dovoljno

Dobro, rekli bismo, ako je to procjena vlasnika – to je konačno njegova stvar. Ali se postavlja pitanje, zašto će Norsk Hydro radije platiti 36 milijuna eura otpremnine zaposlenicima i onda još 20 milijuna eura za rušenje pogona i pretvaranje u livadu, nego da proda pogon u Hamburgu. Jer s prodajom pogona dešavale su se čudne stvari – tim više što su političari i Hamburga i Njemačke pokušavali upravo nemoguće da bi spasili radna mjesta: obećali su znatno nižu cijenu prijenosa električne energije od najpovoljnijeg ponuđača tako da bi konačna cijena struje bila tek nešto viša nego dosadašnja. A to znači da bi se i dobit poduzeća u Hamburgu nastavila mjeriti s barem šest nula – ili više.

Zato ni kupaca nije nedostajalo – javila ih se prava gomila, ali Norsk Hydro je počeo postavljati uvjete: prvo, investitor je morao dokazati da posjeduje dovoljno tekućih sredstava i dovoljno iskustva u proizvodnji aluminija. Čak i pod tim uvjetima je ostalo dovoljno zainteresiranih, da bi se koncern u Oslu dosjetio kako evenutalni kupac obavezno mora predočiti sporazum s novim isporučiteljem električne energije. Ni to nije rastjeralo sve kupce pa je Norsk Hydro zatražio jamstvo da će pogon biti uredno opskrbljivan aluminijskom rudačom. Jer, sjetili su se, na prodaju ionako nije čitav pogon – norvežani bi zadržali lijevaonicu i valjaonicu – pa Norsk Hydro želi jamstvo da će ta dva pogona i dalje biti opskrbljivana povoljnim aluminijem. Tu negdje je i posljednji kupac pobjegao glavom bez obzira, uvjeren kako Norsk Hydro zapravo niti ne želi prodati, nego uništiti pogon u Hamburgu. To je i zaključak gradonačelnika Hamburga Olea van Beusta: „Oni jednostavno ne žele prodati i jedino obrazloženje koje se čuje jest da se brinu da ako nekome to prodaju, neće imati bonitet.“

Što se krije iza odluke o uništenju pogona?

Zašto bi neki vlasnik želio uništiti vlastitu tvornicu? Sada dolazimo do poglavlja globalnog gospodarstva. Jer u toj odluci svakako ima veze kako je baš norveški proizvođač prošlog prosinca potpisao ugovor s njegovom visosti Abdulahom Bin Hamadom al Attijem, ministrom energetike Katara o gradnji najveće tvornice aluminija na svijetu u tom sultanatu. Šeici će odmah uz put sagraditi i elektranu, a taj gigant bi trebao imati kapacitet od 570 000 tona aluminija godišnje – gotovo isto toliko koliko i svih pet tvornica aluminija u Njemačkoj zajedno, samo jeftinije. Jer ni tvrdnja kako se ne isplati proizvoditi u Njemačkoj zbog preskupe struje u ovoj zemlji nije baš posve točna: čak i sam Norsk Hydro je vlasnik još jedne tvornice aluminija – u Neussu u pokrajni Sjevernome Porajnju i Vestfaliji.

Zato je vjerojatnije kako je razlog nešto drugo. Nema sumnje kako su ovi koncerni u naša globalna vremena s najmodernijim računalima izračunali odnose ponude i potražnje i analizirali u kojim okolnostima je dobit najveća. Isto tako manje su se zamarali problemom nekoliko stotina radnika na cesti, ali odgovor na ovu zagonetku globalnog svjetskog gospodarstva možemo naći u prastarim knjigama Adama Smitha: ako na tržnici samo vi prodajete jabuke – ili ih ima već veoma, veoma malo koji bi se mogli mjeriti s ova tri međunarodna koncerna – onda je veoma glupo prodavati više jabuka, kada i s manje jabuka uz višu cijenu možete zaraditi još i više. Jer možete otpustiti pomagače u berbi, a i stablo jabuke možete prodati industriji namještaja.