Ni minusi nisu tako strašni kada grije zajedništvo

Jutarnji sati u splitskom prenoćištu za beskućnike inače protječu mirno, no jutros je posebno tiho. Prvi razlog je što korisnici nerado dočekuju novinare, a drugi pak, bitniji, je taj što je napokon zatoplilo. Budući da se Split kao i cijela Dalmacija skoro tjedan dana budio s temperaturama ispod nule, koje su zadnji put zabilježene davne 1956., svi su jedva dočekali izlazak na zrak. „Sinoć je glavna tema bila 'oćemo sutra vanka', kao da ih mi ovdje držimo u zatvoru“, u šali nam objašnjava Denis Maslov, voditelj prenoćišta za beskućnike Udruge MoSt.

Svi su dobrodošli

Jako niske temperature i one najtvrdoglavije ipak su potjerale u toplo, pa je tako nekolicina ljudi sama došla u prenoćište. Neke su prijavili i nagovorili savjesni građani da se tamo barem privremeno skriju. „Mi smo uvijek puni, sva 34 mjesta su popunjena, no mi smo primili sve koji su se dodatno javili. Kako se ono kaže 'di čeljad nije bisna, kuća nije tisna', snašli smo se“, kazuje nam Denis Maslov. Ovih dana spavalo se po kaučima, madracima na podu i svakom slobodnom metru. Nikoga nisu poslali nazad. Svatko tko dođe dobije topli obrok, kupanje i spavanje. U razgovor se uključuje i gospodin Ante Jurišić. On je jedan od korisnika. Ne boji se novinara kaže, nema se čega sramiti, jer živ čovjek svašta doživi. Upravo smo ga zatekli po povratku od liječnika. „A je, je bilo je veselo, poredali smo se ’ka srdele'“, sa smiješkom nam objašnjava. „Triba ljudima pomoć, isto kao što su i meni pomogli tako i ja rado pomažem drugima, i osjećam se sretno i ispunjeno u ovoj našoj zajednici.“

Sedamdesetogodišnji Ante već je tri godine u prihvatilištu. Trideset i tri godine plovio je za različite kompanije diljem svijeta. Tada nije previše razmišljao o mirovini, a pomorski ugovori i sindikati nekoć su drugačije izgledali. Malo bolest, malo principi i čovjek se lako nađe na ulici. No prenoćište je sada njegov novi dom. „Šjor Ante ima zlatne ruke“, objašnjava nam Denis. „Ja se uopće ne moram brinuti ni za što, sve što se pokvari ili što treba napraviti riješi sam bez puno priče, a to mi je velika pomoć, zato smo ga uzeli za našeg domara.“ Kuhinja je njegovih ruku djelo, a posebno je ponosan na šank koji im sada odlično služi svrsi.

Popularne večere i savjesni građani

U 15 sati počinje popodnevni boravak. Tada su za korisnike organizirane razne aktivnosti, osmišljene u svrhu socijalnog uključivanja. A u 19 sati su svakako svi na broju. Tada počinje večera. No, ne bilo kakva. Svaki Splićanin zasigurno je čuo, a vjerojatno se i uključio u projekt kuhanja večera za beskućnike. Poznati projekt prije punih pet godina započele su i osmislile dvije volonterke Lana i Lada te ga nazvale „O-la-la“. Zamišljen je na način da svaki dan neka obitelj, udruga, organizacija ili slično nešto skuha i donese u centar. Projekt je brzo zaživio, pa je evo u proteklih nekoliko godina skoro svatko pridonio na svoj način. „Evo su nam sinoć ovi iz vojske skuvali fažol (grah, op.a.) i donili“, pokazuje nam gospodin Ante.

U centru ničega ne nedostaje zahvaljujući upravo savjesnim građanima, koji su još jednom pokazali veliku solidarnost kaže Denis. „Moram ih zaista pohvaliti, samoinicijativno su i bez da smo u javnost pustili vijest da su nam potrebne stvari sami donijeli: pokrivače, jakne, konzerve, zaista svaka čast.“ Vrata centra inače su otvorena cijeli dan u slučaju elementarnih nepogoda kao što su ove hladnoće, ljeti vrućine ili pak dugotrajne kiše. Korisnike se na taj način pokušava preventivno držati podalje od ulice jer, iako su mnogi igrom sudbine završili u centru, neki su je raznim porocima ipak sami izazvali.

Još je mnogo potrebitih

No postoji još jedna skupina ljudi, koja se samo u Hrvatskoj ne ubraja u skupinu beskućnika, jer fizički imaju krov nad glavom, a tih je, na žalost kaže Denis, najviše. To su oni koji žive u svakakvim barakama, šupama ili kamp kućicama, a nemaju struje ni vode, te su na rubu beskućništva. Takvih je, u samom Splitu, Udruzi MoSt poznato, oko pedeset. I o njima se brinu koliko mogu pružajući im barem hranu, no sumnja se da je taj broj kudikamo veći.

„Nitko ovdje nije svojom voljom, a danas je zaista lako postati beskućnik, jedna kriva kreditna odluka, ostaneš bez posla i na ulici u trenu“, kaže nam Denis koji je u Udruzi već dugi niz godina, te svakog od korisnika gleda kao svog prijatelja. I dok smo se na debelim minusima smrzavali u svojim domovima uz struju i tople pećice, ni ne razmišljajući da netko po takvoj hladnoći spava na otvorenom, utješno je barem znati da postoji netko tko brine i o onima koji taj luksuz nemaju.