Nirnberški procesi: prijetnja ratnim zločincima

Nürnberg 1945: drugi po veličini grad Bavarske je u ruševinama. Nakon skoro šest godina rata Njemačka 8. svibnja potpisuje bezuvjetnu kapitulaciju. Ovaj grad, u kojem su nacisti slavili pompozne stranačke kongrese sada postaje sudska arena i mjesto na kojem se Hitlerovim bliskim suradnicima izriču presude i zadovoljava pravda. U fokusu pravosuđa su agresorski ratovi, masovna ubojstva i dvanaest godina diktature. Pobjedničke sile SAD, Sovjetski Savez, Velika Britanija i Francuska osnovale su u tu svrhu Međunarodni vojni sud. Podignute su optužnice protiv 24 glavna ratna zločinca.

20. studenoga započinje suđenje bliskim sljedbenicima diktatora Adolfa Hitlera. Sve same nacističke veličine, ljudi koji su nekada sanjali da osvoje cijeli svijet, našli su se na optuženičkim klupama u sudnici broj 600 Palače pravde u Nürnbergu.

Među njima su vrhovni zapovjednik zračnih snaga "Luftwaffe” Hermann Göring, Hitlerov privremeni zamjenik Rudolf Hess i ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop. Optuženi su za zavjeru protiv svjetskog mira, planiranje, pokretanje i vođenje agresorskog rata, zločine protiv zakona i običaja rata te zločine protiv čovječnosti. Nacističke organizacije poput Schutzstaffel, SS-a ili tajne policije Gestapo takođe su optužene - kao "zločinačke organizacije". Međutim, najgori zločinci nisu izvedeni pred sud: Hitler, šef SS-a Heinrich Himmler i ministar propagande Joseph Göbbels počinili su samoubojstvo.

Pravda umjesto osvete unatoč neizmjernoj patnji

Pa ipak, po prvi put u povijesti čovječanstva države s različitim sustavima i ustavnim uređenjima su vodeće predstavnike poražene zemlje-neprijatelja izvele pred sud kako bi odgovarali za kršenje međunarodnog prava. Bila je to prekretnica u međunarodnom kaznenom pravu. U svom uvodnom govoru glavni američki tužitelj Robert H. Jackson naglasio je povijesnu dimenziju Nirnberških procesa: "Četiri velike nacije, ispunjene snagom pobjede i bolno izmučene nepravdom, ne žele osvetu, već dobrovoljno predaju zarobljene neprijatelje u ruke zakona. To je jedan od najznačajnijih ustupaka vlasti i moći pred razumom - ikada."

Saveznici također stupaju na novi i do tada nepoznat teren, što se vidi i u samoj definiciji optužbi. U Ženevskoj konvenciji iz 1864. postojao je doduše koncept odnosno definicija ratnih zločina. "Ali zločini protiv čovječnosti, napadački rat ili zločini protv zakona i običaja ratovanja odnosno zločini protiv svjetskog mira, kako je to definirano u Nürnbergu - ranije nisu postojali. Oni su rođeni u Nürnbergu", objašnjava Christoph Safferling, profesor međunarodnog kaznenog prava i međunarodnog prava na Sveučilištu Erlangen-Nürnberg u intervjuu za DW.

Šok za sve promatrače suđenja

Tokom saslušavanja pred sudom vlada tjeskobna atmosfera. "Dominiralo je stanje unutarnje napetosti. Bilo je vrlo ozbiljno, tiho i depresivno. Mogli ste čuti prevoditelje, osjetiti atmosferu nabijenu sramom", sjeća se Renate Rönn. Ona je kao tajnica bila u pratnji svog oca Alfreda Thome, branitelja po službenoj dužnosti.

Na početku nitko nije mogao ni sanjati kakve su dimenzije imali počinjeni zločini. To se promijenilo pod pritiskom dokaza. Filmovi o koncentracijskim logorima poput Auschwitza s gomilama, brdima leševa -kostura strahovito su potresli prisutne. "Bio je to šok. Bilo je nezamislivo da su takve strahote, takve užasne i okrutne radnje bili u stanju izvršiti pripadnici jednog civiliziranog naroda s razvijenom kulturom", kaže Renate Rönn.

Nijedan optuženi ne priznaje krivicu niti se osobno osjeća krivim. Teško da itko od njih pokazuje pokajanje. Tvrde da nisu znali o masakrima i logorima za istrebljenje. Goering čak naglašava da nikada nije "naredio ni tolerirao nijedno ubojstvo, a kamoli druge strahote i zločine o kojima, kako je rekao, nije imao saznanja da bi ih eventualno spriječio".

Gotovo svi koji su se našli na optuženičkoj klupi negiraju nadležnost suda. Optužuju ga da je to sud pobjednika, koji kažnjava poražene (Siegerjustiz). Dijelovi nemačkog stanovništva također smatraju da je nepravedno što sudski postupak vode isključivo sile pobjednice. Stižu i kritike da se o ratnim zločinima saveznika ne govori a kamoli sudi.

Samoubojstvo neposredno prije pogubljenja

Ali ti prigovori nisu mogli "procesuiranje njemačkih zločina napraviti nelegitimnim", kaže njemački stručnjak za međunarodno pravo Safferling. On postavlja pitanje: "Bi li tada tek poraženi i oslobođeni Nijemci iz praktičnih i moralnih razloga uopće mogli suditi nacistima i biti u stanju donositi presude u takvim procesima?"

Renate Rönn sumnja da bi mogli, dobro znajući da su mnogi nacisti (op. red.: pravnici i suci) ostali raditi u svojim uredima. "Ne znam kako bi ta suđenja prošla pred njemačkim sudom - s tim nacističkim velikanima, koji su se svi poznavali i stalno susretali na skupovima uzvikujući: Sieg Heil!” Zato je, smatra ona, to bilo u izvjesnom smislu olakšanje "jer su pobjedničke sile na sebe preuzele ovaj teški zadatak suočavanja sa zločinima”.

Organizacijski, Nirnberški sudski procesi pravno nadmašuju sve što je do tada bilo poznato i postojalo. Tokom 218 dana sud je saslušao 240 svjedoka i uzeo na uvid više od 300.000 pismenih izjava svjedoka, danih pod zakletvom. Zapisnik sa saslušanja sadrži 16.000 stranica. 1. listopada 1946. suđenje se završava izricanjem dvanaest smrtnih presuda, sedam zatvorskih kazni i tri oslobađajuće presude. Dva suđenja su prekinuta bez donošenja presude. 16 dana nakon smrtne presude i samo nekoliko sati prije pogubljenja, Göring je počinio samoubojstvo, popivši kapsulu s otrovom.

Nakon toga, pred američkim vojnim sudovima uslijedilo je još dvanaest suđenja protiv 185 istaknutih nacista. 24 optuženika su osuđena na smrt. Posljednje suđenje završava se u travnju 1949.

Nasljeđe Nirnberških procesa

Presude su izrečene. Ali, što je s pravdom? Takvi sudski postupci bili bi prevelik zalogaj za svako pravosuđe - posebno zbog dimenzije nepravde koja se dogodila. Pa ipak, suđenje glavnim ratnim zločincima u Nürnbergu sigurno je bilo od presudne važnosti. Bez procesa u Nürnbergu teško bi bio zamisliv UN-ov Međunarodni kazneni sud za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (1993.-2017.), UN-ov sud za genocid u Ruandi (1994.-2016.) i Međunarodni kazneni sud u Hagu (od 2002.).

Zločini protiv čovječnosti trenutno se procesuiraju na nekoliko razina. Tu je generalno nadležan Međunarodni kazneni sud ISTGH ali i specijalni tribunali UN-a koji su osnovani kako bi procesuirali samo određene slučajeve.

Pored toga, međunarodni zločini se procesuiraju i na nacionalnoj razini i preko institucija poput Državnog tužiteljstva u Karlsruheu. Ono se uključuje, na primjer, u slučajevima tzv. povratnika iz Sirije – njemačkih državljana, koji su možda bili umiješani u ratne zločine IS-a. Ili se aktivira u slučajevima ljudi koji traže utočište u Njemačkoj, a negdje drugdje su osumnjičeni za zločine odnosno kršenje međunarodnog prava.

Međutim, univerzalna jurisdikcija koja se kosi s nacionalnim suverenitetom je za neke zemlje neprihvatljiva. Kina, ali i dvije zemlje koje su organizirale suđenja u Nürnbergu: SAD i Rusija (nasljednica Sovjetskog Saveza) odbijaju suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom. Njihove blokade i opstrukcije povećale su se posljednjih godina.

Švicarski stručnjak za međunarodno pravo i specijalni izvjestitelj UN-a za pitanja torture Nils Melzer je u intervjuu za DW osudio "globalnu eroziju ljudskih prava". Činjenicu da Sjedinjene Države zaposlenicima ISTGH prijete novčanom kaznom ako provode istrage protiv američkih vojnika, on smatra katastrofalnim signalom. "Ako upravo ova zemlja nije spremna odgovarati za ratne zločine za koje postoje neupitni dokazi, onda imamo veliki problem!"

Melzerov kolega za međunarodno pravo Christoph Safferling uzrok vidi u sve većem izolacionizmu: "Doživljavamo pad multilateralizma, odnosno ideje da stvari reguliramo globalno i zajedno radimo na rješavanju problema." Ova ideja je, kako ističe Safferling, erodirala u posljednjih pet ili šest godina, a to je "jako povezano s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom".

S Joe Bidenom kao predsjednikom postoje realne šanse da se SAD vrati obitelji država koje teže multilateralnim rješenjima međunarodnih problema, procjenjuje Safferling. "Od Bidena se zasigurno ne mogu očekivati američke sankcije zaposlenima u Međunarodnom kaznenom sudu ISTGH”, predviđa Safferling.

Haški tužitelj kao virtualna prijetnja

Danas se više ne može pregovarati u konfliktima, a da glavni tužitelj ISTGH-a ne sjedi za stolom "barem kao prijeteća figura". Možda sve to traje ponekad predugo. Ali nijedan diktator na svijetu ne može biti siguran da ga međunarodni sustav kaznenog pravosuđa u jednom trenutku neće optužiti i izvesti pred sud", kaže Safferling i zaključuje: "A to ne bi bilo moguće bez Nirnberških procesa iz 1945."