Nitko više ne treba taksi

Prije otprilike godinu dana taksist Martin Gauschel iz Bonna je naslutio da se njegova branša mijenja drastično. Kompanija za izlete autobusima, s kojom je do tada surađivao i prevozio putnike do mjesta ukrcavanja, je odjednom otkazala 30 već dogovorenih termina. „Do ljeta je sve zamrznuto“, poručili su mu. I to je bio tek početak.

Gauschel promatra svoj poslovni kalendar za nastupajuće tjedne. „I dalje je sve prazno“, kaže. Termina nema. On u međuvremenu radi samo radnim danom. Dnevno se skupi pet do šest vožnji. Pritom on pripada među sretnike jer su mu od prije ostale stalne mušterije, uglavnom starije osobe koje prevozi liječniku ili na terapiju.

Gauschel je jedan od 327 taksista s koncesijom u Bonnu. Prije 30 godina je započeo kao student i odmah se zaljubio u ovaj posao. Ne zbog novca nego osjećaja slobode. „Nije to zbog novca. Vožnjom taksija se nećete obogatiti. Najviše me privlači samostalnost i činjenica da sam sam svoj šef“, kaže Gauschel.

Sve je zatvoreno pa nitko ne treba taksi

Kao član Uprave bonskih taksista Gauschel je odmah nakon izbijanja pandemije organizirao nabavu pregrada od pleksiglasa koje razdvajaju zadnje od prednjih sjedala. Već sredinom travnja prošle godine, usred prvog vala, svi taksiji u Bonnu su bili opremljeni plastičnom pregradom.

No to baš i nije promijenilo obujam narudžbi. Taksisti su doduše i dalje smjeli poslovati, ali s obzirom na to da su zatvoreni svi restorani, kafići i hoteli, mušterija gotovo da i nema.

U Bonnu još treba dodati i činjenicu da je vrlo prometna zračna luka, koja je mnogim taksistima donosila dobru zaradu, praktički već godinu dana bez putnika. “Nema ni napojnice koja je uvijek značajno pridonosila ukupnoj zaradi”, kaže Gauschel.

Mnogi taksisti na rubu egzistencije

Od države je Gauschel za sada dobio 2.000 eura pomoći. No čuje da su mnogi studenti koji su radili kao taksisti ostali bez posla, a drugi su odustali od vožnje taksija. “Oni sad traže nešto drugo kako bi prehranili obitelji ili čak troše svoje ušteđevine za mirovinu”, kaže Gauschel.

On sam vjeruje da će preživjeti krizu, ali je isto tako svjestan da vožnja taksija nikad više neće biti kao što je bila nekad. No uvijek iznova doživljava stvari koje mu daju snagu da nastavi dalje. “Prošlog tjedna sam jednu baku vodio u centar za udomljavanje napuštenih životinja kako bi tamo dala uspavati svoju bolesnu macu. Tjedan dana kasnije sam ju vozio u isti taj dom kako bi uzela novu”, kroz smijeh priča Gauschel.

Michael Oppermann, direktor Savezne udruge taksista i iznajmljivača vozila, također svjedoči o mnogim kolegama koji se nalaze na rubu egzistencije. “Ni naftna kriza u osamdesetima nas nije toliko pogodila. Prihodi su smanjeni za 80 posto. Od 36.000 taksi-poduzetnika jedna trećina na kraju neće opstati“, kaže Oppermann. On svjedoči o kolegama koji tijekom osmosatnog radnog vremena ne prevezu niti jednu mušteriju pa nastavljaju s radom i do 14 sati dnevno. Mnogi kolege su, kako kaže, frustrirani zbog neučinkovitosti politike.

„Paketi pomoći su za mnoge neshvatljivi. Dok taksisti stoje na rubu ceste i čekaju na mušterije kojih nema, gledaju kako Savezna vlada istodobno pumpa milijarde pomoći Lufthansi“, kaže Oppermann.

Federalizam kao kočnica

Mala pomoć dolazi od prijevoza u centre za cijepljenje. No i tu je politika, ovaj put zbog različitih federalnih rješenja, zakazala. „U nekim saveznim pokrajinama oni koji idu na cijepljenje dobivaju plaćen prijevoz. Negdje drugdje samo dio, a ponegdje ništa. Ta zbrka nikome ne koristi“, žali se Oppermann.

Tu je naravno i konkurencija iz Ubera koja u miru promatra kako jedan po jedan taksist nestaje s tržišta. „Oni imaju kapital koji mi nemamo i naravno da će lakše proći kroz krizu“, komentira Oppermann.

Trenutno svi gledaju u budućnost i pitaju se što ona donosi za taksiste: hoće li se manje putovati, hoće li biti manje konferencija, kako izgleda budućnost mobilnog sektora? Mnogo pitanja. No jedno je sigurno: ni nakon okončanja korona-krize taksistima neće cvjetati ruže.