"Njegova umjetnost je pobuna protiv kolektivne šutnje"

Njegova umjetnost je pobuna protiv kolekivne šutnje, rekao je povjesničar umjetnosti Werner Spieß u svom laudatiju ovogodišnjem dobitniku Njemačke nagrade nakladnika i knjižara na svečanoj dodjeli u Pavlovoj crkvi u Frankfurtu (19.10.). Anselm Kiefer se tako riskantno i vidljivo posvetio povijesti kao niti jedan drugi umjetnik u Njemačkoj, zaključio je. O svom opusu u kojem je već na prvom inozemnom nastupu na bijenalu u Veneciji 1980. dirnuo u ono po čemu se zbog bremena prošlosti nije prije njega usudio prčkati - ruševinama nacističkih zdanja, nordijskim mitovima - Kiefer je rekao u Frankfurtu: "Nakon rata je svako bavljenje mitologijom načelno bilo sumnjivo. Evidentno je da je uvijek opasno kada se politika pokušava služiti mitovima, zloupotrebljavati ih, interpretirati ih kao upute za uporabu i opravdanja. Ali nije li još opasnije sve mitove pokopati u kolektivnu nesvijest, umjesto na njima - za svih transparentno - raditi?"

Opsjednut prošlošću

Bavljenje vlastitom prošlošću za Kiefera je kao umjetnika uvijek bilo u središtu interesa. Ruševine su nakon Drugog svjetskog rata bile, prema njegovom mišljenju, prebrzo počišćene. "Trebalo je ostaviti prazan prostor, kao mjesto za meditiranje o prošlosti", rekao je u svom govoru navevši kao dobar primjer za to nekadašnju ledinu Potsdamskog trga.

"Ruševine su budućnost"

Kiefer zna o čemu govori kada govori o ruševinama. Rođen 1945. u podrumu bolnice gdje se njegova majka skrila o bombi koje su vani padale, odrastao je među njima, ali nije to nikada vidio kao nešto negativno. Ruševine znače promjene, ruševine su budućnost, govorio je. S 24 godine je krenuo na put po Europi i fotografirao se u šinjelu Wehrmachta u pozi Hitlerovog pozdrava. Tu seriju fotografija nazvao je "Osvajanja". Svojom provokacijom požnjeo je žestoke kritike. Njegovo objašnjenje: htio je, krećući se istim stazama, shvatiti ludilo nacionalsocijalizma.

"Ne radim spomenike"

U 70-etim godinama je pohađao klasu Josepha Beuysa na Umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu. Njegove slike od stakla, drva i drugih materijala karakteristične su po debelom sloju boje. Materijali koje bira nisu slučajni. "Kada vidite spomenike po gradovima, oni su smiješni. I to zato što uvijek stoje na istom mjestu. Ne mijenjaju se. Moja djela se stalno mijenjaju - s njih pada boja, izložena su kiši - ja ne radim spomenike", objašnjava Kiefer.

"U pjesništvu je koncentriran život"

Malo je umjetnika koji su posljednjih desetljeća izazvali takve kontroverze kao Kiefer. Uvijek iznova se bavio suočavanjem s prošlošću, pogotovo nacionalsocijalizmom. Krajem 80-etih ga njujorški magazin Time slavi kao "najboljeg umjetnika svoje generacije s obje strane Atlantika". Njegova djela su vrijedna milijune. Pritom slikarstvo nije bilo njegova prva ljubav. "Književnost, prije svega pjesništvo, to je za mene glavna veza sa životom. U pjesništvu je koncentriran život i ja bih rado bio postao pjesnik", izjavio je svojedobno.