"Povijest Hrvatske ispričana jezikom poezije"

Kad vam se recenzija knjige pojavi u Frankfurter Allgemeine Zeitungu (FAZ), onda je to već samo po sebi uspjeh. Jer FAZ je jedan od najuglednijih, ako ne i najugledniji njemački dnevni list. A u Njemačkoj se godišnje pojavi preko 70.000 (!) novih naslova– 200 na dan, izračunali su statističari. Kada autoru recenzije u FAZ-u, pak, iz glave ne može izaći slika koju je pronašao u vašoj knjizi, kao što je to slučaj s „Obiteljskim romanom" („Familienroman ") Ivane Sajko, onda doista možete biti više nego zadovoljni.

Ali roman hrvatske književnice s adresom u Berlinu nije se dojmio samo kritičara FAZ-a. U recenziji Deutschlandfunka naslovljenoj „Povijest Hrvatske ispričana jezikom poezije" roman se predstavlja kao „čudesna slika melankolične ljepote" nastala spajanjem dokumenata, sjećanja i fikcije.

Kako pisati kroz ono što je nenapisano?

Sajko u razgovoru za DW kaže da su je ove kritike ugodno iznenadile upravo zato što redovito spominju način pisanja kojim se odlučila „prevariti žanr"; koristiti poetski jezik i sredstva, ali i mnoštvo tišina, praznina i pauza. „U tim prazninama se odvija osoban život junaka i to je za mene bio vrlo konkretan zadatak koji sam morala riješiti: kako pisati kroz ono što je nenapisano." 

Izvrsne kritike knjiga uvijek vesele njihove autore, ali Ivanu Sajko ovoga puta posebno jer se nada da će one ovoj osigurati čitateljsku publiku i vidljivost u budućnosti koju joj je u startu ukrala korona. Jer natjeravši Njemačku u lockdown, korona je poremetila sve planove za predstavljanje knjige: prvo je propao sajam književnosti u Leipzigu, pa čitanje u Literaturhausu u Bonnu, pa onda i u Grazu i u Zürichu... „Dakle, nisu samo propadali projekti u Njemačkoj, već i u okolnim zemljama u kojima bi knjiga u tako sjajnom prijevodu Alide Bremer mogla imati čitatelje", priča nam Sajko.

Osim što je promijenila raspored događanja i života, korona je izbrisala sve druge teme iz javnosti, ali i glava ljudi. No, autorica nije, kaže, bila previše frustrirana sudbinom knjige jer se i sama koncentrirala na druge stvari: zdravlje svog sina, svojih roditelja i prijatelja razbacanih po cijelom svijetu. „Prvih mjesec dana provela sam u bjesomučnoj komunikaciji sa svima te sam se šalila da se ponašam kao kvočka na jajima, preplašeno ih okrećući i provjeravajući jesu li sva zdrava i čitava. Sudbinu knjige u tom momentu sasvim sam smetnula s uma", priča za DW.

Ustaše, partizani, poplava, Titova smrt - svatko priča svoju priču

Načelno je, međutim, zadovoljna tajmingom pojavljivanja knjige na njemačkom: „Mislim da je tajming bio dobar, jer se knjiga bavi poviješću, a Njemačka ima vrlo intenzivan odnos s poviješću i ljudi razumiju probleme koje poviješću zasićeno društvo donosi."

Pola stoljeća (burne) hrvatske povijesti Sajko priča kroz kolaž obiteljskih slika. Tri vlastite godine su joj trebale, piše u prvom poglavlju koje služi kao neka vrsta predgovora, da sažme onih pedesetak koje joj se, naoko, uopće nisu dogodile. Još 10 je prošlo otkad je roman izašao na jeziku na kojem ga je napisala i u zemlji o kojoj je u njemu pisala. I iako je, kaže, stalno svima morala objašnjavati da to nije novi roman, već samo prijevod „starog", činilo joj se, čitajući ga nakon toliko godina, da je uistinu nov i možda pogodniji za kontekstualiziranje 2020. u Njemačkoj nego što je to bio 2010. u Hrvatskoj. 

Sajko je, objašnjava na početku svoje knjige, htjela pokazati  da se o povijesnim činjenicama poput proglašenja NDH 1941., oslobođenja Zagreba 1945. ili Titove smrti 1980. može govoriti na nebrojeno puno načina. „Ovaj neobični predgovor je istovremeno upozorenje i ohrabrenje da se ovaj roman čita kao roman koji se oslanja na stvarne događaje, ali odbija pisati povijest", stoji u kritici objavljenoj na Deutschlandfunku, a sama autorica romana će to formulirati ovako: „To je knjiga koja suprotstavlja osobna sjećanja sa službenim interpretacijama prošlosti, ali na način da ta sjećanja djeluju autentičnije nego li službene interpretacije koje su podložne utjecajima trenutnih interesa politike."

"Korona nije promijenila svijet na bolje"

Korona je spriječila Ivanu Sajko da u Grazu predstavi svoj „Familienroman", ali on ni austrijskim književnim kritičarima nije promakao.„Treba vam malo vremena da ulovite nit specifičnog pripovjedačkog stila, ali onda vas on zarobi," piše Österreichisches Volksblatt.

I unatoč činjenici da je virus koji je blokirao svijet i njoj pomrsio sve planove, Sajko na zadnja tri mjeseca gleda sa zahvalnošću: „Jer smo bili pošteđeni, jer smo imali prijatelje koji su brinuli o nama kao i mi o njima, jer smo bili u Berlinu i mogli ići u park, u šumu, na jezero ili obalu kanala unatoč mjerama socijalne distance." Zahvalna je, kaže, i zato što je vidjela koliko ljudi mogu biti požrtvovni i solidarni. Istovremeno ju je, međutim, ova kriza podsjetila i koliko oni mogu biti glupi, sebični i bahati te da se nije dobro zavaravati nadom kako je ova tragedija promijenila svijet na bolje: „Nije. Ali je pokazala da naše geste kao geste pojedinaca ipak imaju smisla."