Njemačka podmornica - bestseler

Evangelos Venizelos je europskoj javnosti tada bio još relativno nepoznat. 2. studenoga 2010. socijalist koji je kasnije kao grčki ministar financija postao simbolom zadužene Grčke još je obnašao funkciju ministra obrane. No Grčku je već tada tresla teška financijska kriza. Zato je ministar Venizelos donio odluku da u sjevernonjemačku luku Kiel pošalje šefa grčke mornarice. Jer ipak nije mudro pojavljivati se u javnosti i kao predstavnik zemlje na rubu stečaja preuzeti igračku od (kako procjenjuje stručni tisak) 240 milijuna eura. Toliko naime stoji jedan primjerak njemačkog izvoznog bestselera, podmornice U214.

Izvozni bestseler

No Grčka nije naručila jedan nego 6 primjeraka ovog skupog i sofisticiranog plovila. Da si ne može priuštiti niti jedan, to je Venizelosu već tada bilo jasno te je glasno razmišljao o tomu da podmornice jednostavno proda nekoj trećoj zemlji koja je spremna platiti skupi njemački proizvod. Zasad nije poznato je li preprodaja uspjela ali ove podmornice su postale simbolom na koji su se pozivali svi oni koji rado ukazuju na to da su grčkoj zaduženosti kumovali i poduzetni izvoznici unutar Europske Unije.

No ostaje činjenica da je U214 jedan od najuspješnijih njemačkih izvoznih proizvoda. Podmornicu koju tvrtka Thyssen-Krupp Marine iz Essena gradi u brodogradilištu Howaldtswerke Deutsche Werft (HDW) u Kielu rado bi u sklopu svoje mornarice imale mnoge svjetske oružane snage. Zasad su pored Grčke, U214 naručili Portugal, Izrael, Turska i Južna Koreja. Posebno oko izvoza u Izrael se u posljednje vrijeme podigla prašina zbog toga jer izraelska vojska ova plovila navodno naoružava nuklearnim bojevim glavama. Pokušaji Pakistana da dođe do U214 su zasad propali. Kakve god strateške planove zemlje naručiteljice imale s njemačkom podmornicom, njezin uspjeh na tržištu se povezuje s njezinim pogonom. Naime U214 tjera motor kojeg pokreće energija iz gorivih ćelija. To ovo plovilo čini neovisnim o opskrbi zrakom. Konvencionalne podmornice na dizelni pogon su prisiljene svako malo izranjati kako bi se njihovi motori opskrbili svježim zrakom. U214 je poput neusporedivo većih, skupljih i na tržištu nedostupnih atomskih podmornica u stanju neusporedivo duže provesti ispod morske površine što ju čini nevidljivom za protivnika. "Duljina urona ove podmornice ovisi isključivo o faktoru posade i opskrbe namirnicama", objašnjava Jürg Kürsener, glavni urednik švicarskog stručnog časopisa "Military Power Revue".

Spas za brodogradilišta

U214 je i spas za posrnula njemačka brodogradilišta koja su, nakon što je gradnja kontejnerskih brodova odselila u kineska i južnokorejska brodogradilišta, prisiljena usredotočiti se na gradnju specijalnih plovila poput brodova za postavljanje vjetrenjača na otvorenom moru, luksuznih kruzera ali i specijalnih podmornica. U razvoju njemačke podmornice sudjelovalo je doduše i švedsko brodogradilište Kockums koje se međutim nalazi u vlasništvu Thyssen-Kruppa. Eksploziji zanimanja za podmornice kojima su mnogi odbrojavali dane kao tipičnom oružju hladnoratovskog razdoblja, pridonosi sve veća važnost koju vojni stratezi pripisuju ovom plovilu. "Podmornice kontroliraju luke, tajno prate sumnjive trgovačke brodove, kontroliraju obale i po potrebi prisluškuju komunikacije drugih zemalja", kaže Kürsener. Njemački brodograditelji ne žele stati na U214 nego razvijaju i neke starije modele. Tako bi se s njemačkih podmornica u borbi protiv terorizma ubuduće mogle slati i bespilotne letjelice. Oko 4.000 zaposlenih brodograditelja u Thyssen-Kruppu zasad ne mora strahovati za svoja radna mjesta. Između ostalog i zbog toga što i sama Njemačka vlada stoji iza razvoja ovog sektora. Između ostalog i time što financira ne samo gradnju podmornica za domaću upotrebu nego i one koje se izvoze u Izrael.