Njemački raj na talijanskom tlu

Šljunak pucketa pod cipelama dok posjetitelj prolazi pored antičkih kipova, čempresa i borova, hodajući do vile s elegantnom fasadom. U prostranom parku, koji se nekad nalazio na periferiji Rima, nazire se i arhtektonski moderniji dio s ateljeima. Ono što je plemićka obitelj Massimo stvorila u ovom parku, nije samo idilično mjesto mira u inače tako bučnoj talijanskoj metropoli na rijeci Tiber. To je danas raj pod arkadama u kojima rade njemački umjetnici. Ovo je sjedište Njemačke akademije u Rimu i radionica nadarenih umjetnika a Villa je ovoga tjedna proslavila svoj stoti rođendan.

Okupilo se na tisuće gostiju, najviše talijanskih ljubitelja kulture. Villa je prava institucija u inače arhitektonskim ljepotama i društvenim događajima ne baš siromašnom Rimu. Francuzi se ponose svojom Villom Medici koja se nalazi nešto bliže povijesnom centru grada, a Nijemci Villom Massimo.

Daleko od svakodnevnih briga

Svake se godine po deset njemačkih umjetnika useli u vilu u kojoj se mogu bez financijskih pritisaka prepustiti svom umjetničkom radu i inspiraciji koju im nudi Rim. Doduše, ne može baš bilo koji umjetnik dobiti ovu jednogodišnju Akademiju stipendiju. Mora se ipak raditi o relativno uspješnim slikarima, kiparima, arhitektima, piscima ili glazbenicima. No, kako stoji u Akademijinu statutu, moraju biti još uvijek "otvoreni za svoj umjetnički razvoj".

"Dajemo 400.000 eura godišnje za stipendije i to djeluje više kao neki delikatesni dućan", objašnjava direktor Joachim Blüher. Inače, kaže, vila funkcionira jeftino i djelotvorno, više kao Lidl među Akademijama. A ono "jeftino" se odnosi na uzdržavanje, plaće i priredbe.

Blüher je prilično ponosan što na izložbe koje se u vili organiziraju dolazi mlada i radoznala publika. Jer on vilu vidi kao izlog njemačke kulture.

Apsurdi povijesti

Trebalo je proći sto godina da se od ideje o jednoj umjetničkoj koloniji u Rimu dođe do konkretnih rezultata. Pruski poduzetnik i mecena Eduard Atnhold bio je taj koji je prije stotinu godina otkrio ovo lijepo ali u to vrijeme prilično neodržavano imanje. Radilo se o 36.000 kvadratnih metara na kojima se moglo lijepo izgraditi dest prostranih umjetničkih ateljea. Sve je to ovaj židovski poduzetnik 1913. ostavio pruskoj državi. No tijekom oba svjetska rata Villu Massimo je bila konfiscirala vojska. Tek 1956. došla je u posjed Savezne Republike Njemačke.

Autorica: Snježana Kobešćak (agencije)

Odg.ured: Ž.Telišman