Njemački Ustav slavi rođendan

„Ljudsko dostojanstvo je nedodirljivo." Umjesto kompliciranih odlomaka o državnoj strukturi stoji ova jasna i ničim uvjetovana rečenica odmah na početku. Ljudsko dostojanstvo u nacionalsocijalizmu nije vrijedilo ništa. Milijuni su ponižavani, mučeni i ubijeni. Sada je vrijeme da ljudsko dostojanstvo ponovno dođe u središte pozornosti.

Vajmarski ustav, preteča Temeljnog zakona (kako se zove današnji njemački Ustav) je bio moderan za vrijeme u kojem je nastao.  I taj dokument je sadržavao temeljna prava i uveo pravo glasa za žene. No on ipak nije spriječio nacionalsocijalističku diktaturu.

Pravnik prof. Ulrich Battis doduše smatra da „Weimar nije zakazao zbog svog Ustava nego zbog manjka demokrata". No Vajmarski ustav je imao mnoge slabosti koje se pod svaku cijenu u Temeljnom zakonu htjelo izbjeći.

Slaba pozicija predsjednika – posljedica vajmarskih iskustava

Tako je npr, problematična bila vrlo snažna pozicija predsjednika. On je mogao sam raspustiti parlament i mimo njega čak i vladati uvodeći izvanredno stanje. To je na kraju i Adolfa Hitlera dovelo na vlast. Zbog toga funkcija saveznog predsjednika danas u Njemačkoj ima pretežito reprezentativnu funkciju. S druge strane Temeljni zakon je ojačao poziciju Bundestaga (parlamenta) i saveznog kancelara kojeg bira isti taj parlament.

Tvorci Temeljnog zakona su bili sumnjičavi i kad je u pitanju tema direktne demokracije. I to je povezano s lošim povijesnim iskustvima. Predsjednika se biralo na direktnim izborima. To je u politički i gospodarski nemirnim vremenima moglo biti opasno prije svega u kombinaciji s ovlastima koje je imala ova pozicija. Zato Temeljni zakon nalaže da saveznog predsjednika biraju političari. U današnje doba se ovo nepovjerenje čini pretjeranim no stručnjaci poput Battisa i danas smatraju da je direktni izbor predsjednika loša ideja jer to predsjedniku u određenim situacijama daje mogućnost da svoju moć suprotstavi moći parlamenta. I tako se postavi nasuprot zastupnika koje bira narod. Za Battisa zato i referendum o Brexitu „nije baš najbolja reklama" za direktnu demokraciju.

Na početku samo „prijelazno rješenje"

No nisu samo raspad Vajmarske republike i iskustva iz nacionalsocijalizma bili odlučujući za nastanak važećeg njemačkog Ustava nego i vrijeme u kojem je on nastao. 1949. se učvrstila situacija po kojoj je Njemačka podijeljena država. Temeljni zakon je doduše donesen samo za Saveznu Republiku Njemačku, dakle zapadni dio zemlje, ali je tako reći u vidu imao i njemačko ujedinjenje. On je na snazi trebao biti samo jedno prijelazno razdoblje sve dok čitava Njemačka ne bude bila u mogućnosti poraditi na Ustavu. Zato se i zove Temeljni zakon a ne Ustav.

Ujedinjenjem 1990. cilj ujedinjenja je ostvaren. No umjesto stvaranja novog Ustava, političke snage su se odlučile na čin „pristupanja Njemačke Demokratske Republike području utjecaja Temeljnog zakona", što praktički znači pripajanje. No „privremeni" termin Temeljni zakon je ostao. Promijenjen je članak 23. koji je definirao pripajanje i zamijenjen je člankom o „ostvarenju jedne ujedinjene Europe".

Danas se gotovo uvijek govori o „očevima i majkama" Temeljnog zakona. Četiri „majke" u prvo vrijeme, pored 61 muškarca u ustavotvornom tijelu, uopće nisu bile spominjane. Pritom je upravo zahvaljujući pravnici Elisabeth Selbert u Temeljni zakon ušao i stavak „Muškarci i žene su ravnopravni". „To pokazuje što su odlučne žene u stanju postići. Muškarcima to ne bi palo na pamet", kaže Ulrich Battis.

No teorija i praksa su u to vrijeme bili vrlo udaljeni. Tako sve do 1977. žene bez dozvole svojih supruga nisu smjele raditi a tek 1997. silovanje u braku je postalo kazneno djelo. Tek je 1994. u Temeljni zakon ušla i formulacija: „Država podržava istinsko provođenja načela o ravnopravnosti žena i muškaraca i utječe na uklanjanje postojećih mana."

Neki dijelovi bi trebali biti na snazi „vječno"

Ovaj primjer pokazuje da se Temeljni zakon uvijek iznova obnavljao. Do danas je mijenjan oko 60-tak puta. Jedan drugi primjer je članak o političkom azilu. Na početku je on prilično jasno glasio: „Politički progonjene osobe uživaju azil." No kada je 1990. broj podnositelja zahtjeva za azilom naglo porastao, Bundestag je potrebnom dvotrećinskom većinom ograničio pravo na azil. Od tada, recimo, više nije moguće pružanje azila osobama koje su do Njemačke došle preko neke članice Europske unije.

No unutar Temeljnog zakona postoji jedna jezgra koja je zaštićena „klauzulom o vječnosti". Demokracija („sva državna moć polazi od samog naroda") i pravna državnost („izvršna moć i i pravni poredak su vezani uz zakone i pravo") spadaju, isto kao i članak o ljudskim pravima, u taj nepromjenljivi dio. I federativno uređenje je „svetinja".

Temeljni zakon je 1949. donesen kao prijelazno rješenje. No na kraju se radi o najdugovječnijem njemačkom ustavu ikad. Mnogi članci su tijekom vremena i proširivani i obogaćivani novim formulacijama.

Na još uvijek su one najjednostavnije formulacije u ovom pravnom tekstu te koje dolaze do naroda, poput one o nepovredivosti ljudskog dostojanstva. Zajedno s Ustavnim sudom koji štiti Temeljni zakon i koji put, kako kaže Battis, „upotrebljava temeljna prava nasuprot namjera države", Temeljni zakon uživa povjerenje građana Njemačke. On utjelovljuje najvažniju pouku iz njemačke povijesti: nije građanin taj koji bi se trebao podrediti državi nego je država ta koja je tu za svoje građane.