Njemačko novinarstvo u krizi

Posljedica toga je da brojni tadašnjih urednici sada rade kao slobodni novinari. No slobodnjacima je često vrlo teško ostvariti standarde onoga što se naziva "kvalitetno novinarstvo", jer se uslijed kratkoće vremena i drugih okolnosti pod kojima slobodnjaci rade, vrlo rijetko mogu provoditi ozbiljna, često i prilično dugotrajna istraživanja o temama o kojima izvještavaju. Zbog toga novinari rado izbjegavaju složenije teme i sve manje se bave istraživanjem.

U Njemačkoj je istraživačko ili investigativno novinarstvo sve manje zastupljeno. Ovo su pokazale statistike i aktualna istraživanja stručnjaka za medije. Tako je naprimjer profesor Michael Haller iz Leipziga u svom posljendnjem istraživanju saznao da su prošle godine u prosjeku njemački novinari istraživačkom dijelu posla dnevno posvećivali samo 90 minuta, uključujući čitanje novina i surfanje na interentu. Prije deset godina je za ovaj dio posla dnevno izdvajano 140 minuta. Thomas Leif, urednik njemačke televizije SWR iz Mainza, smatra da ima više razloga za ovakav razvoj situacije u njemačkom novinarstvu.

Leif:

„Jedan od razloga je i to što u Njemačkoj nemamo razvijenu istraživačku kulturu u novinarstvu. Drugi razlog je činjenica da se taj dio posla često ne plaća. Treće, rezultati takvog rada se rijetko koriste u redakcijama. Vlada mišljenje da se može raditi i bez istraživanja. I četvrta dimenzija je nešto što nažalost ne možemo zaobići, a to je osobni stav novinara. Mnogi uopće ne smatraju neophodnim da pripremaju kritičke analize, oni jednostavno žele sudjelovati u radu svoje redakcije.“

Osobito među slobodnim novinarima istraživačko novinarstvo se smatra luksuzom koji si više jednostavno ne mogu priuštiti. Konkurencija u njemačkoj medijskoj branši postala je mnogo jača nakon smanjivanja količine reklama, izazvane općom gospodarskom krizom. Redakcije od slobodnih suradnika zahtijevaju da im non-stop stoje na raspolaganju i da brzo dostavljaju po mogućnosti što jednostavnije i jeftinije priloge. Tako njemačke novine svoje slobodne suradnike plaćaju tek nakon objavljivanja napisanog teksta, što nekada može potrajati i do nekoliko mjeseci. U slučaju da tekst ipak ne bude objavljen, autor dobija samo 50 posto od prosječnog honorara. Zato se brojni novinari uopće ne usuđuju započinjati sa istraživanjima i radom na kompliciranim temama za koje je potrebno mnogo vremena. Ovo mišljenje zastupa i Stefan K. slobodni novinar iz Koelna.

Stefan K.

„Vrijeme koje novinar provede u istraživanju niko mu ne plaća. Plaćaju nas po broju napisanih redaka. Dakle, samo za ono što se kasnije zaista objavi a ne na osnovi uloženog truda. Ponekad se mnogo vremena utroši da bi se dobila samo jedna jedina rečenica.“

U nedostatku vremena mnogi slobodni ali i stalno zaposleni novinari često se koriste informacijama koje su dobili od drugih, smatra Thomas Leif. Prema njegovim procjenama, tek svaki deseti prilog u Njemačkoj zasniva se na vlastitim istraživanjima. Ostatak su većinom teme koje marketinške i PR agencije serviraju novinarima. Thomas Leif tvrdi da je upravo zato granica između novinarstva i marketinga sve nejjasnija, te da njemački novinari sve više postaju pomoćnici agencija za marketing i odnose sa jvnošću.

I pritisak da se postigne dobra kvota gledanosti jedan je od razloga za sve manje istraživačkog novinarstva. Odgovorni urednici većinom smatraju da takozvane „lako probavljive“ teme većinom garantiraju bolju gledanost. Thomas Leif u ovom kontekstu govori o medijskom pojednostavljivanju i pri tome misli na pojavu da prilikom planiranja emisija često otpadaju teme kao što su naprimjer rat na Kosvu ili poreska reforma u Njemačkoj. Zato i njemački mediji sve češće prednost daju senzacionalističkim temama, što također ne ide u korist kvalitetnog investigativnog novinarstva.