Njemačkoj prijeti 100.000 bombi iz Drugog svjetskog rata

U njemačkom gradu Göttingenu prije nekoliko dana su tri osobe poginule pri pokušaju deaktiviranja jedne avio-bombe iz Drugog svjetskog rata. Dvojica deminera i njihov asistent stradali su nakon što je bomba, stara preko šest desetljeća, iznenada detonirala. Posao deminera je opasan, ali i jedan od poslova koji u Njemačkoj važe kao sigurni.

Razlog je činjenica da je na tlu Savezne Republike tijekom Drugog svjetskog rata "posijano" nekoliko milijuna avio-bombi, od kojih je po nekim procjenama još oko 100.000 potencijalna opasnost.

Tisuće bombardera na njemačkom nebu

Kad su saveznički borbeni zrakoplovi u Drugom svjetskom ratu bombardirali ciljeve u Njemačkoj, oni su slijedili posve novu vojnu strategiju: "napad tisuću bombardera". Deseci i stotine ratnih letjelica satima su bombardirali njemačke gradove, na njih su izbacivali tone i tone raznih bombi. Saveznički zapovjednici su primijetili da su centri gradova gusto naseljeni, da kuće u njemačkim gradovima stoje jedna uz drugu.

Tadašnje građevine uglavnom su bile pravljene drvenim materijalima, nakon bombardiranja brzo bi se zapalile i vatra se u tren oka proširila na susjedne kuće.

Jedan od gradova koji su najviše stradali u bombardiranjima bio je Dresden: "Dresden se pretvorio u vatreno more, asfalt se topio, a vatrena stihija se širila gradom", priča jedan očevidac.

Saveznici su tijekom Drugog svjetskog rata na Njemačku bacili najmanje dva milijuna bombi. U prvom valu bombardiranja bacane su bombe čiji je zadatak bio uništavanje krovova, a u drugom valu na građevine su bacane specijalne bombe koje su trebale zapaliti drvene elemente. Učinak je bio katastrofalan. U napadima su izgorjele cijele ulice, pola milijuna ljudi je poginulo: "Cijelim se gradom širio miris leševa. Tlo je bilo prekriveno mrtvim tijelima", kaže ova Nijemica.

Bombe u svakodnevnom životu

Savezničke bombe i dan-danas su, šest desetljeća nakon kraja rata, sastavni dio njemačke svakodnevice. Stručnjaci procjenjuju da se u tlu ispod Savezne Republike još uvijek nalazi oko 100.000 neeksplodiranih bombi. Često stižu vijesti o evakuaciji građana nakon otkrivanja eksplozivnih naprava. Kako bi zaštitili građene od tih naprava, svaka od 16 njemačkih saveznih pokrajina financira rad posebne službe za uklanjanje borbenih sredstava.

Demineri nisu zaduženi samo za deaktiviranje bombi iz Drugog svjetskog rata, oni provjeravaju i svaki teren na kojem je planirana novogradnja. Demineri žive opasno, to se znalo i prije prošlotjedne nesreće u Göttingenu. U prosjeku se u Njemačkoj svaki dan otkrije jednu novu bombu iz Drugog svjetskog rata. Dijelom slučajno, prilikom građevinskih radova ili prilikom usporedbe povijesnih snimaka britanskog i američkog ratnog zrakoplovstva s aktualnim topografskim saznanjima. Slike ne dospjevaju u javnost, zbog straha od moguće panike među žiteljima.

Nesreća u Göttingenu nije bio jedini tragični događaj u pokušaju deaktiviranja starih bombi. U Berlinu je u sličnoj akciji 14. rujna 1994. poginulo također troje ljudi. Cilj savezničkih zračnih napada u Drugom svjetskom ratu bili su prvenstveno veliki gradovi i industrijska središta poput Berlina, Hamburga ili Kölna. Bombardirane su i važne prometnice.

Korozija je najveći neprijatelj

Nakon najnovije nesreće javnost se zapitala kako je moguće da deseci tisuća bombi prilikom savezničkih bombardiranja nisu detonirali? Većinom je razlog tehničke prirode: nefunkcionirane upaljača ili pogrešno rukovanje s bombama prilikom ubacibanja u bombardere. Mnoge bombe nisu eksplodirale nakon pada na mekano tlo, na podlogu koja nije pružala dovoljno otpora za aktiviranje upaljača.

Stručnjaci ipak tvrde da su bombe i danas izuzetno opasne. Zbog korozije osjetljivih dijelova mnoge od njih mogu eksplodirati i bez vanjskog utjecaja.

Od kraja Drugog svjetskog rata u Njemačkoj je zabilježeno preko 50 "samostalnih" eksplozija. A da do toga ne bi došlo, brinu se posebne službe njemačkih deminera. Godišnje oni u Saveznoj Republici deaktiviraju oko 5.500 bombi.

Autor: Arne Lichtenberg / sma

Odg. ur.: A. Šubić