Njemacko-americki odnosi
11. veljače 2004Oglas
"Kao nekadasnji suradnik Senata vrlo dobro sam znala koliko je vazan parlamentarni teatar- dosadno je ako se u politici svi suvise slazu"- napisala je bivsi americki ministar vanjskih poslova, Madlaine Albright u svojoj u Njemackoj bez sumnje vrlo pazljivo citanoj biografiji. Recenicu bi sigurno potpisao i aktualni republikanski americki drzavni sekretar- iako mozda ne treba ici tako daleko da se tvrdi kako se, dok se u za javnost reziranoj predstavi mediji zahvalno bave prividnim dramama, iza kulisa akteri dogovaraju i agiraju bas u potpunoj slozi. Politicki posao je teska igra puna nepoznanica ali postoje pravila- i neka su sasvim temeljna i stoga nepromjenjljiva. Oni koji razvoj ili bolje receno zastoj njemacko-americkih odnosa zadnjih mjeseci- tocnije od pocetka irackog rata od kojeg se Njemacka, zajedno s Francuskom, nedvosmisleno distancirala- promatraju sa stanovitom zluradoscu, vjerujuci kako se radi o pocetku kraja transtlantske idile ili jos bolje, o mogucnosti "podijeli pa vladaj", da ce dok se veliki svadjaju, usicariti nesto za sebe- od drva ne vide sumu. Uvijek se moze naci zrno-ali time se zadovoljavaju samo kokosi. Kao sto se u proslom desetljecu bavila Balkanom, tako se sada prva svjetska vanjskopoliticka liga bavi bliskim i srednjim istokom- s istim ciljem da regiji otvori perspektivu za demokraciju, blagostanje i miroljubiv suzivot i manje vise na isti nacin: amerikanci su zaduzeni za uvreljive prijetnje, evropljani za ustupke i guranje u pravcu dogovora. Scenarij jos zapinje u Iraku, opet na Bliskom Istoku ali sasvim dobro funkcionira u Iranu, o Kosovu ili Bosni da se vise i ne govori.
Naravno da se u aktualnom kriznom zaristu radi i o nafti, o prodaji zapadne robe i tehnologije, o utjecaju- ali to su, za razliku od tezenja etnicki cistim drzavama , legitimni ciljevi- tim vise sto iznad neospornih ekonomskih interesa stoji uvjerenje kako ce u slucaju neuspjele stabilizacije , regija ostati zariste terorizma i ugrozavanja svjetskog mira i konjunkture .To je jedno od onih temeljnih uvjerenja o kojem u transatlantskoj zajednici ne postoji ni najmanje neslaganje- kako je uostalom na nedavnoj münchenskoj sigurnosnoj konferenciji nedvosmisleno ponovio i njemacki ministar obrane Struck, o cijem se neslaganju s americkim kolegom inace tako rado govori: "Jaka i djelotvorna Evropa je i u Americkom interesi u moze odteretiti Nato i Sjedinjene Drzave. Samo jaka i integrirana Evropa jaca i transatlantske odnose."
Ako je zbilja tako, zasto se onda Berlin i Washington spore, zasto nakon mjeseci sutnje americki predsjednik tek kada mu se vec dobrano klima stolica "pristaje na prijateljski susret sa Schröderom" ? Oni koji postavljaju takva pitanja mozda ne vide da se u njemacko-americkom zahladjenju koje je bez sumnje postojalo, radi o dvjema administracijama, ne i o dva koncepta. Kancelari i predsjednici ma koliko mocni bili, imaju jednu temeljnu teskocu- izbore- i tu se stvari vracaju na ona insiderska iskustva o kojima pise gospodja Albright. Ima doduse drzava u kojima se i kod toga moze utjecati izvana; tamo gdje su demokracije neiskusne i krhke a elite zainteresiranije za vlastite dzepove nego za interese biraca, je to, sa stanovista medjunarodnih interesa i opravdano- ali Njemacka ili Amerika nisu takve zemlje: u njima se dakle vodeci politicari bar svake 4 godine moraju podvrci kontroli biraca- i u tome sami procjenjuju kojim ce se sredstvima, u okviru demokratskog koncenzusa, sluziti. Uostalom, u tome se slazu i ljevica i desnica u Njemackoj- za koje na neki nacin, vazi slicno kao i u odnosima partnerskih drzava: razlike su moguce, dapace pozeljne ali se temljni koncenzus ne dovodi u pitanje. Ili, kako je na vec spomenutoj münchenskoj konferenciji politicarka za koju mnogi takodjer misle da je u velikoj suprotnosti s kancelarom Schröderom, sefica CDU-a Angela Merkel, citirala iz biografije Madleine Albright: "Centralni vanjskopoliticki cilj glasi: na politiku i djelatnost drugih nacija utjecati tako da su od koristi interesima i vrijednosnim predodzbama vlastite." Trika dakle nema odnosno vrlo je jednostavan- vrijednosne predodzbe su iste.
Naravno da se u aktualnom kriznom zaristu radi i o nafti, o prodaji zapadne robe i tehnologije, o utjecaju- ali to su, za razliku od tezenja etnicki cistim drzavama , legitimni ciljevi- tim vise sto iznad neospornih ekonomskih interesa stoji uvjerenje kako ce u slucaju neuspjele stabilizacije , regija ostati zariste terorizma i ugrozavanja svjetskog mira i konjunkture .To je jedno od onih temeljnih uvjerenja o kojem u transatlantskoj zajednici ne postoji ni najmanje neslaganje- kako je uostalom na nedavnoj münchenskoj sigurnosnoj konferenciji nedvosmisleno ponovio i njemacki ministar obrane Struck, o cijem se neslaganju s americkim kolegom inace tako rado govori: "Jaka i djelotvorna Evropa je i u Americkom interesi u moze odteretiti Nato i Sjedinjene Drzave. Samo jaka i integrirana Evropa jaca i transatlantske odnose."
Ako je zbilja tako, zasto se onda Berlin i Washington spore, zasto nakon mjeseci sutnje americki predsjednik tek kada mu se vec dobrano klima stolica "pristaje na prijateljski susret sa Schröderom" ? Oni koji postavljaju takva pitanja mozda ne vide da se u njemacko-americkom zahladjenju koje je bez sumnje postojalo, radi o dvjema administracijama, ne i o dva koncepta. Kancelari i predsjednici ma koliko mocni bili, imaju jednu temeljnu teskocu- izbore- i tu se stvari vracaju na ona insiderska iskustva o kojima pise gospodja Albright. Ima doduse drzava u kojima se i kod toga moze utjecati izvana; tamo gdje su demokracije neiskusne i krhke a elite zainteresiranije za vlastite dzepove nego za interese biraca, je to, sa stanovista medjunarodnih interesa i opravdano- ali Njemacka ili Amerika nisu takve zemlje: u njima se dakle vodeci politicari bar svake 4 godine moraju podvrci kontroli biraca- i u tome sami procjenjuju kojim ce se sredstvima, u okviru demokratskog koncenzusa, sluziti. Uostalom, u tome se slazu i ljevica i desnica u Njemackoj- za koje na neki nacin, vazi slicno kao i u odnosima partnerskih drzava: razlike su moguce, dapace pozeljne ali se temljni koncenzus ne dovodi u pitanje. Ili, kako je na vec spomenutoj münchenskoj konferenciji politicarka za koju mnogi takodjer misle da je u velikoj suprotnosti s kancelarom Schröderom, sefica CDU-a Angela Merkel, citirala iz biografije Madleine Albright: "Centralni vanjskopoliticki cilj glasi: na politiku i djelatnost drugih nacija utjecati tako da su od koristi interesima i vrijednosnim predodzbama vlastite." Trika dakle nema odnosno vrlo je jednostavan- vrijednosne predodzbe su iste.
Oglas