Noćnim vlakom na utakmicu

Vlak prolazi pored beskrajnih šuma crnogorice. Ovaj krajolik tu i tamo nagrđuju napuštene željezničke postaje usred ničega. U selima kroz koja vlak prolazi poznate scene ruske svakodnevice u provinciji: lokalci kopaju po svojim prastarim Ladama, daleko od blještavila jedne Moskve ili Petrograda.

Pogled na Rusiju drugačiju od ulaštenih gradova u kojima se odigravaju utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva iz vlaka koji se zove „Grand Express“ i koji prometuje između Moskve i Petrograda. Sjedimo u kupeu za dvije osobe i putujemo na polufinalnu utakmicu između Belgije i Francuske. Prvi razred. Kondukter se zove Roman i mrtav-ozbiljan upisuje u blok narudžbe za doručak. Klasična uniforma, crvena kapa, kravata. Njegov engleski je solidan, ali ne troši ni riječ više nego što je to nužno. Prava posluga na visini: ljubazno, ali na distanci. Kondukteri Njemačke željeznice bi mogli kod Romana na praksu.

Hotel na tračnicama

U trenucima se pitam, što li je Roman sve doživio na svojim putovanjima kada se vrata kupea otvore…Mi smo mu vjerojatno manje uzbudljivi. Uglavnom smo zaokupljeni istraživanjem kupea. U pretincu iznad kreveta pronalazimo torbicu s higijenskim potrepštinama: češalj, četkica za zube, maramice za osvježavanje, žlica i pasta za cipele. I bijele papuče. „Grand Express" se prodaje kao „hotel na tračnicama". Svaki odjeljak posjeduje čak i televizor kako bi za vrijeme Svjetskog prvenstva putnici mogli pratiti utakmice. No pravih nogometnih navijača, kakvih su pune ulice ruskih gradova ovih dana, u vlaku nema. Nakon kraćeg razgovora na hodniku s jednim pripitim Rusom koji se pokušava prodati za Belgijanca, kondukterka ga strogo tjera natrag u njegov odjeljak. Nisu svi ljubazni kao naš Roman.

I inače: u ruskim vlakovima sve ima svoj red. Karte i rezervacije se provjeravaju još prije ulaska u vagon. Za vrijeme Svjetskog prvenstva je porasla popularnost noćnih vlakova jer su letovi i hoteli preskupi. Doduše za 700 kilometara između Moskve i Petrograda vlaku treba devet sati, ali to je dovoljno vremena za noćni odmor. U teoriji. I samo ako putujete prvim razredom.

Drugi svijet u trećem razredu

U to smo se uvjerili prilikom povratka. Ovaj put nismo u „Grand Expressu" nego putujemo klasičnim vlakom u trećem razredu. Što se ubrzo uspostavilo kao ne baš najbolja ideja. Kreveti zbijeni u vagon s preko 50 putnika. Vruće je i zagušljivo. U zraku se širi neugodan vonj, neka mješavina starog tapeciranog namještaja i pokvarene salame. Zvučna kulisa; mješavina govora i dječjeg plača, isto tako ne jamči mirnu i spokojnu noć. Dva sata su ujutro i vani polako već sviće. Razgovaramo s Juanom, Meksikancem koji naravno nosi sombrero. Kaže da putuje vlakom kako bi malo bolje upoznao Ruse. Komunikacija s domaćinima preko Google Translatora je malo mukotrpna: engleski na ruski, ruski na engleski. I onda ispočetka. Za razliku od „Grand Expressa" u ovom vlaku ima nogometnih navijača. Susrećemo nekoliko engleskih navijača koji hrle u Moskvu ni ne sluteći što ih tamo čeka. Tu je i Carlos iz Ekvadora kojemu je ovo već treće nogometno prvenstvo. Za njega spavanje pod ovakvim uvjetima nije problem. Ponukan njegovim pozitivnim stavom i ja se pentram na krevet. Dijete je prestalo plakati, ali zato iz petnih žila hrče njegov otac. Pokušavam zaspati i sanjam Romana koji mi donosi doručak. Romana nema, ali i putovanje u trećem razredu ima svojih čari. Možda čak i više nego u „Grand Expressu".