Nova stara Gospina crkva u Dresdenu

Orgulje su na kraju bile zapravo predmet najvećeg spora između "tradicionalista" i "modernista": prvi su htjeli da i orgulje budu točna kopija onih iz 18. stoljeća, tim više što samo par stotinjak metara u Dresdenu, u katoličkoj dvorskoj crkvi još stoje originalne Silbermanove orgulje koje su se mogle kopirati. No pobijedili su ipak oni, koji su tražili nove orgulje koje je napravio Daniel Kern iz Strassbourga ali dakako u klasičnom stilu; osam metara visoke, sa 4873 cijevi iz drveta i metala, 67 registra i sa četri tastature. Jer "prave" orgulje nepovratno su uništene u noći koja će se još dugo pamtiti.

Sa 12. na 13. veljače 1945. poletjeli su saveznički bombarderi na jednu od posljednjih akcija "totalnih" bombardiranja u Europi. Cilj je bio Dresden koji je zbog svog položaja daleko na jugoistoku, bio uglavnom pošteđen od napada. To je pak u grad dovelo na desetke tisuća izbjeglica, kako sa Zapada tako i sa Istoka gdje je već nadirala Crvena Armija. Zbog tog mnoštva nepoznatih ljudi, ni danas se zapravo ne zna koliko je bilo poginulih u samo jednoj noći: najmanje 25 tisuća, ali možda i dvostruko više. Nakon rata je počelo drugo uništavanje Dresdena: malo si je razrušenih gradova moglo priuštiti restauraciju ukrasa od žbuke dok je na tisuće ljudi hitno tražilo smještaj ali Dresden je još povrh toga morao igrati ulogu novog, "socijalističkog" grada. Na mjestu ponosnih građevina nicale su betonske novogradnje a čak je i za ruševinu Frauenkirche bilo predviđeno da se pretvori u javno parkiralište. No vodstvo DDR-a je ipak ostavilo krezubu ruševinu Gospine crkve koja je decenijama bila uspomena na preživjeli rat. To je trajalo sve do ujedinjena Njemačke kada se skupina građana založila za obnovu crkve. Među njima je bio i profesor muzike, Ludwig Güttler koji je još 1990. spontano počeo sakupljati novac na koncertima na kojima je nastupio:

"Borili smo se za registraciju Udruge jer još nije postojao zakon o Udrugama. Okupljalo se sve više članova, sakupljali su se doprinosi kako u stvarima tako i u znanju, kako da se izvede ovaj poduhvat. A morali smo savladati i same sebe: koliko god da mi je na početku bilo neugodno, jednostavno sam nakon koncerta ustao i počeo sakupljati novac. Rekao sam da želimo obnoviti Frauenkirche i ljudi su bili oduševljeni."

U siječnju 1993 počelo je svojevrsno arheološko uklanjanje ruševina. 17 mjeseci su stručnjaci sortirali 22.000 kubičnih metara veliku hrpu ruševina kako bi pronašli što više autentičnih dijelova za "novu" crkvu. Svaki kamen je bio upisan u računalo sa do 170 pojedinosti, od mjesta gdje je pronađen u gomili pa do čvrstoće stijene. Inženjeri su u računalu pokušali rekonstruirati uništavanje crkve kako bi ustanovili, gdje je pojedini kamen mogao odletjeti. Građevinari su potonuli u stare knjige kako bi utvrdili, kako su prije 300 godina zidari redali cigle a da bi postigli svod. Jedna povjesničarka umjetnosti je kopala po arhivama da bi pronašla stare račune za gradnju crkve - i ustanovila, koji su materijali bili naručeni i dakle upotrijebljeni. Tek 1994. započela je rekonstrukcija - i jedinstvena prilika za brojne statičare, arhitekte, stručnjake za svjetlo, lijevare zvona, graditelje oltara, stolare, dekoratere, zidare, klesare i kipare. Njihov veliki uzor bio je George Bär, majstor graditeljstva koji je stvorio to remek-djelo baroka između 1722 i 1743 i koji izgleda kao da se razumio u baš sve.

Jer parola je glasila: originalno koliko je moguće i moderno koliko je nužno. Gotovo trećina crkve je stvorena od starih kamenih blokova i još će potrajati dok novi dijelovi od pješćanika dobiju crnu patinu starih stijena. Ali unutra, oživljene su prastare zanatske vještine: glave anđela na kapitolima su polirane poludragim kamenjem, čavli su izrađeni rukom, staklo je puhano, drvo je došlo iz Schwarzwalda i obrađeno u Chemnitzu. Detektivskim istraživanjem utvrdilo se koje su boje upotrebljavane tako da je crkva jedinstvena arhiktektonska inscenacija, barokna građevina iz 21. stoljeća. Direktor gradnje, Eberhard Burger:

"Morali smo uroniti u vrijeme baroka i srednjeg vijeka. Sve do potrage za odgovarajućim kamenjem smo primjenili iste metode jedino što smo sa današnjom tehnologijom izbjegli toliko rasipanje. Na taj način je ova građevina balans između primjene i tehnologije nekadašnjih majstora i upotrebe najnovije tehnologije pri izgradnji građevine. I moje je mišljenje da je taj balans savršeno uspio."

Ali Frauenkirche nije bila tek obična ruševina koju je trebalo obnoviti: nikad se nije zaboravilo kako je to bilo posljednje poglavlje u jednom užasnom ratu, ali ratu koje je potekao iz Njemačke. Zato su organizatori osobito ponosni kako je za izgradnju crkve za koju je bilo potrebno preko 150 milijuna eura, sudjelovalo više od 600.000 ljudi širom svijeta. Prilozi su stizali i iz Coventrya, engleskog grada kojeg su pak nijemci razorili u II svjetskom ratu ili iz poljskog Gostina gdje se još sjećaju kako su Nijemci 1939. strijeljali 30 ljudi na glavnom trgu. Hans Joachim Jäger, direktor Društva za potporu obnove Frauenkirche nabraja članove iz zemalja sa obje strane fronta II svjetskog rata:

"U Velikoj Britaniji je osnovan 'Dresden Trust', u Americi 'Friends of Dresden', slične organizacije osnovane su i u Francuskoj i Švicarskoj. Ali članova imamo iz 23 zemlje pa tako i jednog člana koji marljivo šalje priloge iz Japana. Tu su i članovi sa juga Čilea, iz Europe ih ima iz Austrije, Nizozemske, Belgije, tu su naši poljski prijatelji i iz Češke. Imamo članove i iz Turske."

Jer ni britanci nisu osobito ponosni na akciju njenog zrakoplovstva i razaranje Dresdena pa se čak i britanska kraljica Elizabeta II osjećala nelagodno kada je svojedobno posjetila Dresden. Ali i simbolično i praktično je na Gospinoj crkvi u Dresdenu postavljen kraj tom užasnom razdoblju u povijesti Starog kontinenta: pozlaćen križ koji krasi vrh kupole crkve, načinio je britanski zlatar Alan Smith. Njegov otac bio je pilot jednog od bombardera koji je letio na Dresden.